Veci deo dana proveli smo u sobi. Necu napolje, gde moram da ga delim sa ulicom, drvecem, pticama...
Golica me.
- Slusaj ti, pored tebe se ponekad osecam, kao seksualni objekat, iskorisceno.
- Sto, jel smeta? Evo, necu vise. Odsad samo ljubljenje.
Smeh.
- Neee, dolazi ovamo.
- E ne zahebavaj, pazi, necemo da pravimo gluposti.
Jos nekoliko sati je proletelo. Vec je odavno trebalo da krene.
- Doci cu na duze. Zamisli, da ti spremim dorucak, da...
Prica. Cutim. Okrecem glavu, na drugu stranu.
- Zamisli, da idemo zajedno na pijacu.
Tu vec pocinjem da se smejem. Stvarno me zna. Zna kako da mi pridje.
Izlazimo iz hotela, vozi me kuci.
- I dobro kad ces me pozvati da udjem?
Nadvija mi se oblak na lice.
- Mama mi je tu.
- Dobro, ali sledeci put cu doci...da ti popravim mikser.
Opet se smejem.
Izlazi iz kola da me otprati do ulaza.
Rastajemo se dugo, predugo...
Znam da vec kasni.
- Sta mislis, da li bi mogla, da otputujemo jedan vikend, ide lepo vreme, negde na planinu?
- Ne znam, mozda. Ima jedno lepo mesto u Alpima...
Smeje se, glasno.
- Ybt, pored toliko planina oko nas, ona pominje Alpe..
Grli me, i smeje se.
- Nema frke, ako zelis Alpe, Alpe ces i da dobijes.
- Hajde, kreni vec jednom, kasnis. Otici ce avion bez tebe.
- Ne bi ni to bilo lose.
U ocima mu vidim trenutak u kome zeli da ne ode, da napravi ludost, ostane...
A onda vidim kako se vraca svest o tome da mora.
Grli me. Smeje se.
- Sta znas, mozda smo napravili ' glupost' kako ti kazes.
- Ma, da, pa nisi bas toliko...
- Plodan? Jesam. Imam troje dece, pa ti vidi.
- Troje?! Ja sam mislila dvoje.
Zbunjenost, pa pominjao je dvoje?
- Ne, troje. Imam sina od 4,5 godine.
Sok. I ugriz za srce. Boze...
Pravim se, da nije nista, da je sve ok, da...
- Hajde, kreni.
- Evo, idem, idem. Dodji da te poljubim.
Molecivo.
- Javi se, nemoj da se ne javljas kada te zovem. Ili nazovi. Bar jednom.
- Javi se ti.
U te 2-3 recenice receno je mnogo vise.