Jesen

Ko gorda carica i bajna, sa snopom zlatnoga klasja,
Na polju jesen stoji. Sa njene drazesne glave
Lisnatih vreza splet carobno spusta se dole,
Do same mirisne trave.

Puhorom posut grozd u jednoj podigla ruci,
I slatko smesi se na nj. Pitome i blage cudi,
Priprema ona das spokojne veceri i dane,
I zetvu bogatu nudi.

Kako je mamljivo sve! Na starom ognjistu mirno
Puckara crvenkast plam. Kad magla pokrije ravni
I vlagom ispuni zrak, tu proslost vaskrsne drevna,
I gatke vremena davni'.

I pozno u tavnu noc razgovor spokojno bruji,
Dok dremez ne svlada sve. I strasno saptanje tada
Kroz mirni prosusti dom al' i to gubi se brzo,
I san lagano pada.

V.I.

 

[joca frljoka]