4 “Jer vam se danas rodi Spas”
Ovo se poglavlje zasniva na Luki 2,1-20.
Kralj slave duboko se ponizio da bi uzeo ljudsku prirodu. Zemaljska životna sredina bila Mu je surova i neprivlačna. Njegova je slava bila obavijena velom, kako veličanstvenost Njegove vanjštine ne bi postala predmetom privlačnosti. On je izbjegavao svako vanjsko razmetanje. Bogatstva, čast ovoga svijeta i ljudska veličina ne mogu nikada izbaviti dušu od smrti. Isus je odlučio da nikakva primamljivost svjetovne prirode ne treba pozvati ljude na Njegovu stranu. Jedino ljepota nebeske istine treba privući one koji će Ga slijediti. Mesijin je karakter već puno ranije predviđen u proroštvu i On je želio da Ga ljudi prihvate na osnovi svjedočanstva Božje Riječi.
Anđeli su bili zadivljeni veličanstvenim planom otkupljenja. Oni su promatrali kako će Božji narod prihvatiti Njegova Sina, odjenutog u ljudsku odjeću. Došli su u zemlju izabranog naroda. Drugi su se narodi bavili mitovima i obožavanjem lažnih bogova. Anđeli su došli u zemlju u kojoj je bila otkrivena slava samoga Boga i u kojoj je zasjala svjetlost proroštva. Oni su nevidljivo došli u Jeruzalem, onima koji su bili određeni da objašnjavaju svete spise, slugama Božjeg doma. Već je svećeniku Zahariji, dok je služio pred oltarom, bila objavljena blizina Kristova dolaska. Preteča je već bio rođen, a Njegovo poslanje potvrđeno čudom i proročanstvom. Vijest o Njegovu rođenju i veličanstvenom značenju Njegove misije širila se na sve strane. Ipak, Jeruzalem se nije pripremao da pozdravi dobrodošlicom svog Otkupitelja.
Nebeski su vjesnici zapanjeno promatrali ravnodušnost tog naroda koje ga je Bog pozvao da svijetu otkrije svjetlost svete istine. Hebrejski je narod bio sačuvan kao svjedok da se Krist treba roditi iz Abrahamova potomstva i Davidove loze, a ipak nije znao da je Njegov dolazak tako blizu. Jutarnja i večernja žrtva svakodnevno su u Hramu upućivale na Božje janje, ali ovdje nije bilo priprema za Njegov doček. Svećenici i učitelji naroda nisu znali da se uskoro treba zbiti najveći događaj svih vremena. Oni su ponavljali svoje besmislene molitve i vršili bogosluž-bene obrede da ih ljudi vide, ali u svojoj borbi za bogatstvima i svjetovnom čašću nisu bili spremni za objavu Mesije. Ista ravnodušnost prevladavala je u zemlji Izraela. Radost koja je oduševljenjem ispunjavala cijelo Nebo nije taknula sebična srca obuzeta svjetovnošću. Samo je nekolicina čeznula da vidi Nevidljivog. Njima su poslani nebeski vjesnici.
Anđeli su pratili Josipa i Mariju dok su putovali od svog doma u Nazaretu do Davidova grada. Naredba carskog Rima o popisu svih naroda u njegovoj prostranoj državi obuhvatila je i stanovnike galilejskih brda. Kao što je u davna vremena Kir bio pozvan na prijestolje svjetskog carstva da bi mogao osloboditi Gospodnji narod sužanjstva, tako je i cezar August postao oruđe za ispunjenje Božje nakane da Isusovu majku dovede u Betlehem. Ona je od Davidove loze, i Davidov se Sin mora roditi u Davidovu gradu. Iz Betlehema će, kaže prorok, “izaći koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena”. (Mihej 5,2) Međutim, u gradu njihove kraljevske loze, Josipa i Mariju ne poznaju niti ih poštuju. Umorni i bez doma, oni prolaze kroz uzanu ulicu, od gradskih vrata sve do istočnog kraja grada, uzaludno tražeći mjesto za noćni počinak. Za njih nema mjesta u pretrpanoj gostionici. U neuglednoj prostoriji koja je služila kao zaklon za stoku napokon su našli utočište, i u njoj je rođen Otkupitelj svijeta.
Ljudi o tome nisu ništa znali, ali je ova vijest ispunila Nebo radošću. Sveta bića iz kraljevstva svjetlosti privučena su Zemlji još dubljim i nježnijim zanimanjem. Zbog Njegove nazočnosti cijeli je svijet postao svjetliji. Nad betlehemskim brežuljcima skupilo se bezbrojno mnoštvo anđela. Oni čekaju znak da objave Radosnu vijest svijetu. Da su izraelske vođe bile vjerne povjerenoj zadaći, one bi mogle sudjelovati u radosti objavljivanja Isusova rođenja. Sad ih je to mimoišlo.
Bog objavljuje: “Jer na žednu ću zemlju vodu izliti i po tlu sušnome potoke.” “Čestitima sviće ko svjetlost u tami.” (Izaija 44,3; Psalam 112,4) Onima koji traže svjetlost i koji je radosno prihvaćaju zasjat će blistave zrake s Božjeg prijestolja.
Na poljima gdje je djećak David nekad vodio svoje stado, pastiri su držali noćnu stražu. Tijekom tih sati tišine razgovarali su o obećanom Spasitelju i molili za dolazak Kralja na Da-vidovo prijestolje. “Najedanput im pristupi anđeo Gospodnji, i sjaj ih Gospodnji obasja, pa se vrlo uplašiše. Anđeo im reće: Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj — Krist, Gospodin.”
Na ove rijeci, viđenje slave ispunilo je duše pastira koji su slušali. Osloboditelj je došao Izraelu! Sila, uzdizanje i pobjeda povezani su s Njegovim dolaskom. Međutim, anđeo ih je morao pripremiti da prepoznaju svojega Spasitelja u siromaštvu i poniženju. “I neka vam ovo služi kao znak”, rekao je: “Naći ćete Djetešce povijeno u pelenice gdje leži u jaslama!”
Nebeski vjesnik stišao je njihova strahovanja. On im je rekao kako će pronaći Isusa. Pun nježnog obzira prema njihovoj ljudskoj slabosti, on im je dao vremena da se priviknu na božanski sjaj. Tada se radost i slava nisu više mogle skrivati. Cijelo je polje bilo obasjano sjajnom svjetlošću Božjih vojski. Zemlja se utišala, a Nebo povilo da sluša pjesmu: “Slava Bogu na visini, i na zemlji mir ljudima koje ljubi.”
O, kad bi danas ljudski rod mogao prepoznati ovu pjesmu! Objava koja je tada dana, melodija koja se tada ćula, razlijegat će se do kraja vremena i odjekivati do krajeva zemaljskih. Kad grane Sunce Pravde, sa zdravljem na svojim zrakama, toj će se pjesmi vratiti odjek glasa silnoga mnoštva, kao glas mnogih voda govoreći: “Aleluja! jer se domognu kraljevstva Gospodin, naš Bog, Svemogući.” (Otkrivenje 19,6)
Kad su anđeli nestali, svjetlost je iščezla, a sjenke noći ponovno su pale na betlehemske brežuljke. Pastiri su dobro upamtili najblistaviji prizor koji su ikada promatrale ljudske oći. “Kad anđeli od pastira odu na nebo, pastiri poćnu govoriti jedan drugomu: Hajdemo, dakle, do Betlehema i vidimo ovaj događaj s kojim nas upozna Gospodin! Odu žurno i nadu Mariju i Josipa s Djetešcem gdje leži u jaslama.”
Odlazeći s velikom radošću, pastiri su objavili ono što su vidjeli i ćuli. “Svi koji su ćuli pastire, divili su se onomu što su im rekli. A Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u srcu svome. Zatim se pastiri vrate slaveći i hvaleći Boga.”
Udaljenost između Neba i Zemlje nije danas veća no što je bila kad su pastiri slušali anđeosku pjesmu. Ljudski je rod isto toliko predmet staranja Neba kao u vrijeme kad su obićni ljudi skromnih zanimanja usred dana sretali anđele i razgovarali s nebeskim vjesnicima u vinogradima i poljima. Nebo može biti vrlo blizu i nama u našoj svakodnevici. Anđeli iz nebeskih dvorova pratit će korake onih koji dolaze i odlaze po Božjoj zapovijedi.
Prića o Betlehemu je neiscrpna tema i u njoj je skrivena “dubina bogatstva i premudrosti znanja Božjega”. (Rimljanima 11,33) Mi se divimo Spasiteljevoj žrtvi kojom je zamijenio nebesko prijestolje jaslama, i pratnju anđela koji su Ga obožavali životinjama u štalici. Njegova nazočnost kori ljudsku gordost i samodovoljnost. Ovo je, ipak, bio samo početak Njegova neusporediva poniženja. Za Božjeg Sina bilo bi gotovo beskrajno poniženje da je uzeo ljudsku prirodu čak i onda kad je Adam u svojoj nevinosti prebivao u Edenu. Međutim, Isus je prihvatio ljudsku prirodu kad je ljudski rod već četiri tisuće godina bio oslabljen grijehom. Kao i svako Adamovo dijete, On je primio na sebe rezultate djelovanja velikog zakona naslijeđa. Kakvi su ovi rezultati bili, pokazano je u povijesti Negovih zemaljskih predaka. On je došao s takvim naslijeđem dijeliti naše tuge i kušnje pružiti i nam primjer bezgrješnog života.
Sotona je na Nebu mrzio Krista zbog Njegova položaja u Božjim dvorovima. Kad je svrgnut s položaja, još Ga je više mrzio. On je mrzio Onoga koji se zavjetovao da će iskupiti grješni ljudski rod. Ipak, Bog je dopustio Sinu da kao bespomoćno dijete, podložno ljudskim slabostima, dođe na svijet koji je Sotona proglasio svojim posjedom. Dopustio Mu je da upozna životne opasnosti svojstvene svakoj ljudskoj duši, da vodi borbu koju mora voditi svako ljudsko dijete, izložen opasnosti neuspjeha i vječnog gubitka.
Srce zemaljskog oca nježno voli svog sina. On promatra lice svog djeteta i drhti na pomisao o životnoj opasnosti. On čezne da zaštiti svoje drago dijete od Sotonine sile i sačuva ga od kušnji i sukoba. Bog je dao svog jedinorodnog Sina da se nađe u još žešćem sukobu, i mnogo strasnijoj opasnosti, da bi životna staza naše djece bila sigurna. “U ovome se sastoji ljubav.” Čudite se, nebesa, i divi se Zemljo!
Pasted from
http://elenvajt.info/knjige/serija_velika_borba/isusov_zivot/4-“jer-vam-se-danas-rodi-spas”/
