Kraljica humanosti...
Prelijepa tamnokosa princeza, kćerka vladara i pastira, imala je, pored dobrote, velikodušnosti i jednostavnosti, i svojstva prave, rođene kraljice..”, zapisao je italijanski biograf Renato Berneskij opisujući crnogorsku princezu Jelenu Petrović Njegoš koja je u 23. godini postala supruga italijanskog prestolonasljednika Viktora Emanuelea od Savoje i kraljica Italije, Albanije i imperatorka Etiopije.
Mala Jelena, peto dijete u braku kralja Nikole i kraljice Milene, kumče ruskog cara Aleksandra Drugog od malena je plijenila pažnju, kako svojom ljepotom tako i svojim talentima za jezike, pisanje, muziku i slikarstvo.
Prvi susret Jelene i njenog budućeg supruga prestolonasljednika Viktora Emanuelea od Savoje odigrao se u Veneciji na Svjetskoj izložbi savremenog slikarstva.
Zajedno sa sestrama i majkom Jelena je odsjela u hotelu “Danijel”, gdje je boravila i kraljevska porodica Savoja.
Savjetovani da je u italjanskoj kraljevskoj porodici previše brakova u kojima se preplitala rođačka krv, kralj Umberto i kraljica Margareta preuzeli su ulogu domaćina porodici Petrović ne bi li što bolje upoznali Jelenu i predstavili je svom sinu.
Za vladare Italije bio je to značajan susret dvoje mladih jer im se Jelena zbog svoje visprenosti, inteligencije i ljepote mnogo dopala.
Ponovo su se sreli u Moskvi, na balu u dvorani Kremlja.
Igrajući na podijumu uz taktove valcera, svojom ljepotom, gracioznošću i umiljatošću privukla je pažnju mnogih. Među njima i princa Viktora koji ovog puta nije ostao ravnodušan prema Jeleni. Bez ustezanja iste večeri crnogorska princeza bila je zaprošena.
U braku sa kraljem Viktorom Emanueleom od Savoje, Jelena je rodila princeze Jolandu, Mafaldu, Đovanu i Mariju i princa Umberta. Njihov brak, posljednjeg italijanskog kraljevskog para, bio je sinonim beskrajne ljubavi i pažnjom ispunjenog zajedničkog života.
Njena figura pored Viktora plijenila je svojom ljepotom, mudrošću i dostojanstvenom držanju.
Nikada nije imala udjela u riješavanju političkih pitanja, ali je uvijek bila posvećena i pažljiva prema svom narodu, koji ju je bez rezervi prigrlio. Ušla je diskretno, neprimjetno u kraljevsku porodicu.
Umjela je da se nosi sa ulogom kraljice. Zadržala je slobodan i spontan duh. U rigorozni, rezervisani i autoritativni stil kraljevske porodice, unijela je dodir nježnosti, finoće, otvorenosti prema narodu kome je bila najpotrebnija.
Grad Mesinu i dio italijanske obale krajem 1908. godine je, zadesio razorni zemljotres. Teritorija je pretvorena u gomilu ruševina iz kojih je kuljala vatra. Jelena je uz kralja rizikujući svoj život pritekla u pomoć ranjenicima, šila odjeću za žene i djecu a mnogi pamte slučaj kada je spriječila jednu djevojku da se ubije, kao i kada je šestomjesečnu Elviru Jakoneli, zaklonila od grede koja je zamalo pala na djevojčicu.
Kraljica je u vili Savoja uvijek imala pripremljene džakove sa odjećom za one kojima je najpotrebnija, a često se moglo čuti da je Jelena veliki dio novca kraljevske porodice trošila kako bi pomogla najsiromašnijima i djeci.
Svakog dana Jelena je obilazila obdaništa, ambulante i bolnice u Rimu. Nekad sama, nekad u društvu svoje djece i kralja, i često nenajavljena.
Priznajući njena djela Pio XII 15 aprila 1937. godine joj je uručio “Zlatnu ružu Hrišćanstva”, jedno od najznačajnijih priznanja u to vrijeme za ženu koju je mogla da dodjeli katolička crkva. Nekoliko mjeseci kasnije Univerzitet u Rimu dodijelio joj je “honoris causa”. Bila su to samo neka od brojnih priznanja i titula koje su Jeleni uručene.
Edvard VII od Engleske odlikovao je zlatnom medaljom britanskog kraljevskog Crvenog krsta, bivši njemački car Vilhelm poslao joj je Veliku zvijezdu kraljice Luize, Alfonso XIII od Španije orden reda Dobročinstva, ruska carica orden Crvenog krsta a srpski kralj Petar Karađorđević krst svetog Save. Poslije Viktorove abdikcije, Jelena se povlači u egzil u Aleksandriju. Nakon tri godine od smrti Kralja, otkrila je da je oboljela od raka. Zbog liječenja seli se u Monpelje. Iako izmorena teškom bolešću, nastavila je da pomaže nemoćnima. Kraljica Jelena umrla je 1952. godine u Monpeljeu, pet godina poslije muža, u osamdesetoj godini. Sahranjena je, po svojoj želji, na zajedničkom groblju u Monpeljeu, zajedno sa siromašnima koje je uvijek štitila. U čast proslave 50 godina smrti Jelene Savojske, u Italiji je štampana marka sa njenim likom koja je imala posebnu namjenu. Sav prihod od kupovine ovih markica je išao u fondove za istraživanje bolesti raka dojke. Humanost, dobročinstva, smijernost, čovjekoljublje i požrtvovanje bili su razlozi da joj se nezvanično dodjeli i titula “kraljice humanosti”, kao i ponosa sa kojim danas Italijani izgovaraju ime svoje kraljice Jelene Savojske.
Prelijepa tamnokosa princeza, kćerka vladara i pastira, imala je, pored dobrote, velikodušnosti i jednostavnosti, i svojstva prave, rođene kraljice..”, zapisao je italijanski biograf Renato Berneskij opisujući crnogorsku princezu Jelenu Petrović Njegoš koja je u 23. godini postala supruga italijanskog prestolonasljednika Viktora Emanuelea od Savoje i kraljica Italije, Albanije i imperatorka Etiopije.
Mala Jelena, peto dijete u braku kralja Nikole i kraljice Milene, kumče ruskog cara Aleksandra Drugog od malena je plijenila pažnju, kako svojom ljepotom tako i svojim talentima za jezike, pisanje, muziku i slikarstvo.
Prvi susret Jelene i njenog budućeg supruga prestolonasljednika Viktora Emanuelea od Savoje odigrao se u Veneciji na Svjetskoj izložbi savremenog slikarstva.
Zajedno sa sestrama i majkom Jelena je odsjela u hotelu “Danijel”, gdje je boravila i kraljevska porodica Savoja.
Savjetovani da je u italjanskoj kraljevskoj porodici previše brakova u kojima se preplitala rođačka krv, kralj Umberto i kraljica Margareta preuzeli su ulogu domaćina porodici Petrović ne bi li što bolje upoznali Jelenu i predstavili je svom sinu.
Za vladare Italije bio je to značajan susret dvoje mladih jer im se Jelena zbog svoje visprenosti, inteligencije i ljepote mnogo dopala.
Ponovo su se sreli u Moskvi, na balu u dvorani Kremlja.
Igrajući na podijumu uz taktove valcera, svojom ljepotom, gracioznošću i umiljatošću privukla je pažnju mnogih. Među njima i princa Viktora koji ovog puta nije ostao ravnodušan prema Jeleni. Bez ustezanja iste večeri crnogorska princeza bila je zaprošena.
U braku sa kraljem Viktorom Emanueleom od Savoje, Jelena je rodila princeze Jolandu, Mafaldu, Đovanu i Mariju i princa Umberta. Njihov brak, posljednjeg italijanskog kraljevskog para, bio je sinonim beskrajne ljubavi i pažnjom ispunjenog zajedničkog života.
Njena figura pored Viktora plijenila je svojom ljepotom, mudrošću i dostojanstvenom držanju.
Nikada nije imala udjela u riješavanju političkih pitanja, ali je uvijek bila posvećena i pažljiva prema svom narodu, koji ju je bez rezervi prigrlio. Ušla je diskretno, neprimjetno u kraljevsku porodicu.
Umjela je da se nosi sa ulogom kraljice. Zadržala je slobodan i spontan duh. U rigorozni, rezervisani i autoritativni stil kraljevske porodice, unijela je dodir nježnosti, finoće, otvorenosti prema narodu kome je bila najpotrebnija.
Grad Mesinu i dio italijanske obale krajem 1908. godine je, zadesio razorni zemljotres. Teritorija je pretvorena u gomilu ruševina iz kojih je kuljala vatra. Jelena je uz kralja rizikujući svoj život pritekla u pomoć ranjenicima, šila odjeću za žene i djecu a mnogi pamte slučaj kada je spriječila jednu djevojku da se ubije, kao i kada je šestomjesečnu Elviru Jakoneli, zaklonila od grede koja je zamalo pala na djevojčicu.
Kraljica je u vili Savoja uvijek imala pripremljene džakove sa odjećom za one kojima je najpotrebnija, a često se moglo čuti da je Jelena veliki dio novca kraljevske porodice trošila kako bi pomogla najsiromašnijima i djeci.
Svakog dana Jelena je obilazila obdaništa, ambulante i bolnice u Rimu. Nekad sama, nekad u društvu svoje djece i kralja, i često nenajavljena.
Priznajući njena djela Pio XII 15 aprila 1937. godine joj je uručio “Zlatnu ružu Hrišćanstva”, jedno od najznačajnijih priznanja u to vrijeme za ženu koju je mogla da dodjeli katolička crkva. Nekoliko mjeseci kasnije Univerzitet u Rimu dodijelio joj je “honoris causa”. Bila su to samo neka od brojnih priznanja i titula koje su Jeleni uručene.
Edvard VII od Engleske odlikovao je zlatnom medaljom britanskog kraljevskog Crvenog krsta, bivši njemački car Vilhelm poslao joj je Veliku zvijezdu kraljice Luize, Alfonso XIII od Španije orden reda Dobročinstva, ruska carica orden Crvenog krsta a srpski kralj Petar Karađorđević krst svetog Save. Poslije Viktorove abdikcije, Jelena se povlači u egzil u Aleksandriju. Nakon tri godine od smrti Kralja, otkrila je da je oboljela od raka. Zbog liječenja seli se u Monpelje. Iako izmorena teškom bolešću, nastavila je da pomaže nemoćnima. Kraljica Jelena umrla je 1952. godine u Monpeljeu, pet godina poslije muža, u osamdesetoj godini. Sahranjena je, po svojoj želji, na zajedničkom groblju u Monpeljeu, zajedno sa siromašnima koje je uvijek štitila. U čast proslave 50 godina smrti Jelene Savojske, u Italiji je štampana marka sa njenim likom koja je imala posebnu namjenu. Sav prihod od kupovine ovih markica je išao u fondove za istraživanje bolesti raka dojke. Humanost, dobročinstva, smijernost, čovjekoljublje i požrtvovanje bili su razlozi da joj se nezvanično dodjeli i titula “kraljice humanosti”, kao i ponosa sa kojim danas Italijani izgovaraju ime svoje kraljice Jelene Savojske.
