On smatra da većina pisaca, naročito pjesnika više voli da svijet misli kako oni stvaraju
u nekoj vrsti plemenitog ludila, podsvjesnog zanosa što kod njega nije slučaj.
Njemu nije ni najmanje teško da se u svako doba prisjeti postupnog nastajanja bilo kojeg od njegovih djela.
U ovome slučaju izabrao je Gavrana, a namjera mu je da jasno pokaže kako se ni jedno mjesto u njegovom sklopu
ne može pripisati slučaju ili podsvijesti – da je djelo išlo naprijed korak po korak ka svome završetku sa strogom
dosljednošću matematičkog problema. Dakle, rodlia se namjera da se napiše djelo koje će istovremeno odgovarati ukusu i čitaoca i kritike.
Polazeći od te namjere, prvo pitanje koje se postavilo bila je dužina pjesme.
„Dužina pjesme treba da bude u matematičkom odnosu sa njenom vrijednošću, drugim riječima sa uzbuđenjem ili uzdizanjem
– opet drugim riječima sa stepenom pravog pjesničkog utiska koji je u stanju da provede.“
Pjesnik je imajući u vidu te razloge, kao i onaj stepen uzbuĎenja, za koji je smatrao da nije iznad ukusa čitaoca ,
a ni ispod ukusa kritičara, došao odmah do pogodne dužine za pjesmu.
Dužina od stotinjak stihova. Ona ih ustvari ima sto osam.
Nakon toga došao je red na izbor predstave koju treba izazvati ili utiska koji treba postići, pjesnik uzima ljepotu kao svoje područje,
smatrajući da je ljepota jedino priznato područje pjesme. Uzimajući, dakle ljepotu kao svoje područje, iduće pitanje koje se postavilo bilo je odrediti izraz koji će ona u najvećoj mjeri da ispolji, a cjelokupno iskustvo pokazuje da je taj izraz tuga.
Pošto su određeni dužina, područje i izraz, pisac se prihvatio uobičajenog zaključivanja, sa namjerom
da nađe neki umjetnički začin koji bi mu poslužio kao osnovni motiv pri stvaranju pjesme
. Odlučio se za pripjev. Pripjev ili refren kako se obično upotrebljava, ne samo da je ograničen na lirski stih
nego utisak koji će načiniti zavisi i od snage jednolikosti i zvuka i misli.
Prijatnost počiva jedino na osjećanju istovjetnosti – ponavljanja.
Odlučio se da stalno proizvodi nove utiske unošenjem raznovrsnosti u primjeni pripjeva, dok bi sam pripjev ostao nepromjenjen.
Nakon ovih pitanja pjesnik počinje razmišljati o prirodi pripjeva.
Bilo je jasno da pripjev mora da bude kratak inače bi se pojavile nepremostive teškoće pri čestim promjenama u primjeni bilo koje duže rečenice.
„ Najbolji je onaj pripjev koji se sastoji od jedne, jedine riječi.“
Prva riječ koja se pjesniku sama nametnula bila je nikad više.
Slijedeći korak bio je naći opravdanje za stalnu upotrebu te jedne riječi.
Ovdje se pjesniku odmah javila misao o stvorenju koje nije obdareno razumom, a koje može da govori, i sasvim prirodno,
u prvom trenutku se nametnuo papagaj ali ga je odmah zamjenio gavran.
Došao je tako do zamisli o gavranu – zlosutnoj ptici – koja jednolično ponavlja onu jednu riječ nikad više na kraju svake strofe
u sjetnoj pjesmi od stotinjak stihova.
„ I onda nikako ne gubeći iz vida kao cilj vrhunac, ili savršenstvo, u svim pojedinostima, upitao sam se
: „od svih tužnih predmeta, koji je po ljudskom shvatanju najtužniji?“ Smrt – glasio je nesumnjiv odgovor.
„A kada je“, rekoh, „taj najtužniji predmet najviše pjesnički?“„Kad je najtješnje povezan sa ljepotom.“
Dakle, smrt lijepe žene je neosporno najpjesničkiji predmet na svijetu i isto tako van sumnje
je da je o takvom predmetu najpozvaniji da govori ožalošćeni ljubavnik.
Sada je trebalo da se povežu ove dvije zamisli, zamisao o ljubavniku koji oplakuje svoju umrlu draganu
i zamisao o gavranu koji stalno ponavlja nikad više.
Jedini prihvatljiv način takvog povezivanja jeste da se zamisli kako gavran upotrebljava
ovu riječ odgovarajući na pitanja ožalošćenog ljubavnika.
„Zapazio sam da mogu prvo pitanje koje postavlja ljubavnik
– prvo pitanje na koje gavran treba odgovoriti „nikad više“
. „Sastavio sam tu strofu u tome trenutku, da bih, prvo, postavljajući vrhunac, uspješnije mogao da mijenjam i postupno raspoređujem,
prema njihovom značajui važnosti, pitanja koja prije toga postavlja ljubavnik, i, drugo, da bih konačno mogao da odredim ritam
,metar,dužinu i opšti sklop strofe, kao i da postupno rasporedim predhodne strofe, tako da ni jedna od njih po ritmičkom dejstvu ne prevaziđe ovu.
Da sam tokom daljeg stvaranja bio kadar da sastavim snažnije strofe, ja bih ih, bez suztezanja, namjerno oslabio
kako ne bi smetale utisku koji treba da proizvede vrhunac.“
Ritam je trohejski, stih je potpun osmerac, koji se smjenjuje sa nepotpunim sedmercem,
a ovaj se ponavlja u pripjevu petoga stiha i završava sa nepotpunim četverostihom.
Iduće pitanje koje je trebalo uzeti u obzir bilo je da se dovedu u vezu ljubavnik i gavran, prvi dio pitanja bio je mjesto.
Odlučio se shodno tome, da ljubavnika smjesti u njegovu sobu sa uspomenama na onu koja je tu često dolazila.
Nakon odrešenog mjesta trebalo je da uvede pticu, odlučio se da je uvede kroz prozor,
a zamisao da ljubavnik u prvome trenutku povjeruje da je udaranje ptičijih krila neko lahko kucanje,
zatim vjetar, ponikla je iz želje da probudi radoznalost kod čitaoca.
Noć je učinio burnom, prvo, da bi Gavranimao razloga zašto traži da uđe,
i, drugo, da bi istakao suprotnost sa tišinom koja vlada u sobi.
Pustio je da ptica sleti na Paladino porsje kako bi istakao suprotnost između mermera i perja.
Paladino porsje izabrao je kao prvo, u skladu sa ljubavnikovom učenošću, i, i drugo zbog zvučnosti same riječi Palada.
Dejstvom koje proizvodi suprotnost poslužio se i oko sredine pjesme, s namjerom da produbi krajnji utisak.
(Edgar Allan Poe, Odabrana djela, Filozofija kompozicije, Beograd 1964.god.)
Gavran je jedna od najpoznatijih pjesama Edgara Allana Poa.
To je jedna jezovita i melanholična pjesma koja nam govori o tome da pripovjedač
odnosno ljubavnik( kako ga sam pisac naziva u svome eseju)
nikada nije završio borbu s tugom i njegovu nemogućnost da se osloboditi iz te tjeskobe.
Prvi dio rada, uvod, sadrži piščevu biografiju sa posebnim osvrtom na njegova djela.
Pomoću Poovog eseja Filozofija kompozicije vidi se na koji način je nastala ova pjesma.
Po riječima pjesnika, pjesma je napisana od kraja prema početku, potpuno programski,
a ipak vrhunskim umjetničkim majstorstvom. Krenuvši od dužine pjesme, zatim motiva,
odredio je refren kao glavnu stilsku figuru i odlučio se na
nevermore – nikad više!!
