- Poruka
- 42.878
Što bi značio povratak 25% gastarbajtera iz Njemačke?
Njemačka je desetljećima bila drugi dom stotinama tisuća ljudi s Balkana. Pružila je posao, sigurnost i dostojanstvo. Ali što ako bi se četvrtina njih – 200.000 do 250.000 ljudi – odlučila vratiti u Hrvatsku, Srbiju i BiH?
Učinak na Njemačku: gubitak koji bi se osjetio
Odlazak tolikog broja radnika značio bi:
manjak kadra u zdravstvu, građevini, logistici i ugostiteljstvu
smanjenje poreznih prihoda za 2–3 milijarde eura godišnje
slabiji priljev doprinosa u mirovinski i socijalni sustav
Njemačka bi morala tražiti nove izvore radne snage – iz Azije, Afrike ili drugih dijelova Europe. No zamjena za radnike s Balkana nije jednostavna: naši ljudi godinama su među najpoželjnijima – zbog jezika, radne etike i kulturne sličnosti.
A za nas? Povratak kao povijesna šansa
Kad bi matične države imale sluha – pojednostavile birokraciju, omogućile investicije i poslale jasan signal da su povratnici dobrodošli – mnogi bi se rado vratili.
Procjene:
ako se samo 10% povratnika odluči pokrenuti biznis i svaki uloži 20.000–50.000 eura, domaće ekonomije bi dobile 400–1.250 milijuna eura direktnih ulaganja
kroz svakodnevnu potrošnju, povratnici bi generirali dodatnih 1,5–2,5 milijardi eura godišnje
ukupno, takav povratak bi mogao podići BDP zemalja regije za 1 do 2 postotna boda godišnje
To je više od većine stranih investicija. I to vlastitim ljudima.
Kontakti i kapital – neprocjenjivo
Tisuće naših ljudi godinama su radili u Njemačkoj s ozbiljnim tvrtkama, menadžerima i poduzetnicima. Sada se vraćaju sa znanjem, povjerenjem – i kontaktima.
To otvara vrata za:
uvođenje njemačkog kapitala u lokalnu industriju
razvoj outsourcinga i logističkih centara
prijenos znanja, radnih standarda i povezanosti s europskim tržištem
Povratnici mogu postati most između domaće ekonomije i jednog od najjačih industrijskih sustava na svijetu.
Obnova zajednica, sela i škola
Povratak tisuća ljudi značio bi:
oživljavanje sela i manjih gradova
obnova zapuštenih kuća i gospodarstava
nova radna mjesta i potražnja za lokalnim uslugama
upis djece u škole i vrtiće – uz potrebu za prilagodbu obrazovnog sustava
Djeca povratnika su dvojezična, otvorena i prilagodljiva. S pravilnom podrškom – postaju resurs, a ne problem.
Imamo li snage za povjerenje?
Ljudi se neće vratiti ako ih dočeka isti sustav: birokracija, korupcija, nepovjerenje.
Ako želimo promjenu, države moraju:
pojednostaviti poslovanje i smanjiti administraciju
osigurati pravnu sigurnost i zaštitu ulaganja
ponuditi stvarne poticaje, ali i stabilno okruženje
učiniti da sustav funkcionira za običnog čovjeka, a ne samo za “povezane”
Bez toga – i najbolja volja povratnika može pasti na prvoj prepreci.
Danke, Deutschland – ali ja bih se vratio kući
Njemačka je bila i ostat će naš drugi dom. Otvorila je vrata kada domovina nije. Pružila je priliku, red i sigurnost.
Danke, Deutschland – ali ja bih se vratio kući.
Što vi mislite?
Je li ovo realan scenarij kroz nekoliko godina – ili samo san koji će ostati neostvaren ako sustav ne ponudi nadu?
I još važnije:
Ako sustav ne ponudi rješenje – trebamo li ga sami graditi?
Vratiti se, stvarati posao, pomagati zajednici, mijenjati stvari iznutra?
Financijski stabilne države nemaju ovakvih problema.
Ovo je razmišljanje jednog gastarbajtera koji je 10 godina u Njemačkoj – radio je sve: od lopate do biroa.
A vi? Što ste vi radili ili radite – i što mislite o svemu ovome?
Ostavite svoje razmišljanje u komentaru.
P.S.
Naši ljudi iz dijaspore već desetljećima pomažu svoje domovine. Evo koliko godišnje šalju samo kroz doznake:
Hrvatska: oko 3 milijarde eura godišnje
Srbija: više od 4 milijarde eura godišnje
Bosna i Hercegovina: preko 2,5 milijarde eura godišnje
Ukupno – više od 9,5 milijardi eura godišnje koje se slijevaju iz Njemačke i drugih zemalja u regiju.
Zamislite da se samo dio toga počne ulagati u firme, zapošljavanje i domaću proizvodnju.
To nije fantazija – to je prilika. Ako postoji sustav u koji se isplati vjerovati.
Vrijeme je da se ta energija – vrati kući.
Copy sa Fejsbuka promotim augsburg
Njemačka je desetljećima bila drugi dom stotinama tisuća ljudi s Balkana. Pružila je posao, sigurnost i dostojanstvo. Ali što ako bi se četvrtina njih – 200.000 do 250.000 ljudi – odlučila vratiti u Hrvatsku, Srbiju i BiH?
Učinak na Njemačku: gubitak koji bi se osjetio
Odlazak tolikog broja radnika značio bi:
manjak kadra u zdravstvu, građevini, logistici i ugostiteljstvu
smanjenje poreznih prihoda za 2–3 milijarde eura godišnje
slabiji priljev doprinosa u mirovinski i socijalni sustav
Njemačka bi morala tražiti nove izvore radne snage – iz Azije, Afrike ili drugih dijelova Europe. No zamjena za radnike s Balkana nije jednostavna: naši ljudi godinama su među najpoželjnijima – zbog jezika, radne etike i kulturne sličnosti.
A za nas? Povratak kao povijesna šansa
Kad bi matične države imale sluha – pojednostavile birokraciju, omogućile investicije i poslale jasan signal da su povratnici dobrodošli – mnogi bi se rado vratili.
Procjene:
ako se samo 10% povratnika odluči pokrenuti biznis i svaki uloži 20.000–50.000 eura, domaće ekonomije bi dobile 400–1.250 milijuna eura direktnih ulaganja
kroz svakodnevnu potrošnju, povratnici bi generirali dodatnih 1,5–2,5 milijardi eura godišnje
ukupno, takav povratak bi mogao podići BDP zemalja regije za 1 do 2 postotna boda godišnje
To je više od većine stranih investicija. I to vlastitim ljudima.
Kontakti i kapital – neprocjenjivo
Tisuće naših ljudi godinama su radili u Njemačkoj s ozbiljnim tvrtkama, menadžerima i poduzetnicima. Sada se vraćaju sa znanjem, povjerenjem – i kontaktima.
To otvara vrata za:
uvođenje njemačkog kapitala u lokalnu industriju
razvoj outsourcinga i logističkih centara
prijenos znanja, radnih standarda i povezanosti s europskim tržištem
Povratnici mogu postati most između domaće ekonomije i jednog od najjačih industrijskih sustava na svijetu.
Obnova zajednica, sela i škola
Povratak tisuća ljudi značio bi:
oživljavanje sela i manjih gradova
obnova zapuštenih kuća i gospodarstava
nova radna mjesta i potražnja za lokalnim uslugama
upis djece u škole i vrtiće – uz potrebu za prilagodbu obrazovnog sustava
Djeca povratnika su dvojezična, otvorena i prilagodljiva. S pravilnom podrškom – postaju resurs, a ne problem.
Imamo li snage za povjerenje?
Ljudi se neće vratiti ako ih dočeka isti sustav: birokracija, korupcija, nepovjerenje.
Ako želimo promjenu, države moraju:
pojednostaviti poslovanje i smanjiti administraciju
osigurati pravnu sigurnost i zaštitu ulaganja
ponuditi stvarne poticaje, ali i stabilno okruženje
učiniti da sustav funkcionira za običnog čovjeka, a ne samo za “povezane”
Bez toga – i najbolja volja povratnika može pasti na prvoj prepreci.
Danke, Deutschland – ali ja bih se vratio kući
Njemačka je bila i ostat će naš drugi dom. Otvorila je vrata kada domovina nije. Pružila je priliku, red i sigurnost.
Danke, Deutschland – ali ja bih se vratio kući.
Što vi mislite?
Je li ovo realan scenarij kroz nekoliko godina – ili samo san koji će ostati neostvaren ako sustav ne ponudi nadu?
I još važnije:
Ako sustav ne ponudi rješenje – trebamo li ga sami graditi?
Vratiti se, stvarati posao, pomagati zajednici, mijenjati stvari iznutra?
Financijski stabilne države nemaju ovakvih problema.
Ovo je razmišljanje jednog gastarbajtera koji je 10 godina u Njemačkoj – radio je sve: od lopate do biroa.
A vi? Što ste vi radili ili radite – i što mislite o svemu ovome?
Ostavite svoje razmišljanje u komentaru.
P.S.
Naši ljudi iz dijaspore već desetljećima pomažu svoje domovine. Evo koliko godišnje šalju samo kroz doznake:
Hrvatska: oko 3 milijarde eura godišnje Srbija: više od 4 milijarde eura godišnje Bosna i Hercegovina: preko 2,5 milijarde eura godišnjeUkupno – više od 9,5 milijardi eura godišnje koje se slijevaju iz Njemačke i drugih zemalja u regiju.
Zamislite da se samo dio toga počne ulagati u firme, zapošljavanje i domaću proizvodnju.
To nije fantazija – to je prilika. Ako postoji sustav u koji se isplati vjerovati.
Vrijeme je da se ta energija – vrati kući.
Copy sa Fejsbuka promotim augsburg
Zasto da se ne vrati onaj ko to zeli?
