JEDNA SUZA

Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te. –
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne raspukle granate.

Mila, ko zlatno nebo poslje tuče,
U tihu hladu stare kruške one,
Sjede ti djeca i zadaću uče.

Nad sedrvanom leptiri se gone
I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,
Rasipaju se, dok polako tone

Jesenje sunce... I, ko sa visina
Olovni oblak po duši mi pade,
Najcrnji pokrov bola i gorčina.

I kobna miso moriti me stade:
Što moja nisi, i što smiraj dana
Ne nosi meni zvijezde, no jade?

Što moje bašte ostaše bez grana
I slatka ploda, što rađa i zrije
Na vatri sunca?... Gdje su jorgovana

Vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?
Vaj, vjetar huji... a ja mislim na te,
I sve te gledam, kroz suzu što lije,
Gdje bereš slatke, raspukle granate.

Aleksa Šantić

 

[gagili48]

 

[Tvoja_Nežna]

jako lepo napisano

 

[NidjeVeze®SpetljanaUZivot]

 

[REVELIN]

Sve pohvale za izbor prijatelju

 

[djurdja5]

Lep ozbor prijatelju!!!

Bravo!

 

[LJILJA MMM]

Hvala..........divno je

 

[Arhimedes]

Hvala vam na divnim prilozima i komentarima

 

[petrana]

volim Aleksu Santica