Zauvek, nije ipak samo rec kao sto govore mnogi
i da neku gresku imaju sve velike reci.
To kazu oni, dusom ucmali, ciji su putevi hladni i strogi
ciju noc nijedna zora ne leci.
Znam da mnogo kasne ove reci, izmedju njih je daljina
i vreme, vreme koje ne htede stati...
Tebi ih saljem, Tebi jedinom, koji si svake te reci istina
sto nekad ne mogoh znati.
Bez toplote i razumevanja Tvoga, samo sam andjeo pali
i ne umem da snadjem,
i da poletim visoko u nebo, onako kako smo mi znali
i lutam, put do sebe ne umem da nadjem....
Ti bi razumeo zasto sam naucila lagati sebe i jos uvek lazem
i kako znas da se nista ne gradi na njima,
rekao bi da znas, da se lazi preklapaju na meni,da ih slazem
i da je zato svako moje prolece- zima.
Ma ne vredi, rekla bih, i sta bi mogao promeniti sada
kada nas deli proteklo vreme,
kad si sve te reci ocutao, kad si ih ocutao tada
pa sve te istine ne stigose do mene.
A Ti bi i ovaj ispad razumeo, i znao bi da me neki teret kosi
slican ponekom kad je bilo tebe, kad je bilo nas,
i znam da Ti ne moram cak ni reci, da ga jos uvek nosim
da mi je lakse kad i Ti znas.
Jer, Ti jedini znas da me povredjuju lazi i da ih se bojim
k'o sto od proleca strepi zima...
Znam, rekao bi- ne okreci ledja greskama svojim
one su ujedno i tvoja istina.
I rekao bi josh,ne postoji savrsenost, postoji samo ljubav
koja je spremna svaku nesavrsenost voleti
i da u meni ima ljubavi za citav jedan grad, milionski
i da me svaka moze zaboleti
I rekao bi mi, da i Ti vodis borbe protiv svojih vetrenjaca
da zivot nije bajka, ni tudja ni nasa,
da ni u jednu bajku ne mogu stati snovi satkani od placa,
da se jednom prelije svaka casha...
*
Nas dvoje, izbeglice iz besmisla, mozemo samo u bajku jednu
bajku namenjenu Tebi i meni:
- negde ovde daleko, negde tamo blizu -
cardak ni na nebu ni na zemlji...
Ali ja hocu u bajku gde je ono carobno ogledalo Tvoje,
gde sam se toliko puta izgubila.
Ali sam bas onda pronalazila, ono nezno iskreno moje-
dusu sto je bez dodira ljubila.
Eh moji lanjski snegovi, bolje nije moglo, sto da se krije-
osmeh Ti osecam ispod koze........
Jer,zivot nikome uputstvo za upotrebu dao nije
i da svako to odradi kako ume i moze
Rekao bi Ti i dodao- zanemi tamo gde drugi vicu
nasmej se gde bi drugi zaplakali
obraduj se tamo gde bi se neko uvredio, cvrkuci dok ricu
udji u pogresan vagon, sidji na pogresnoj stanici
stani gde drugi nikad ne bi stali
Sve bi mi to rekao, iako su daljine velike, ja Ti cujem glas
iako te skivenog ne vide moje oci,
Ti bi razumeo zasto sam emocije potorsila, za jedan cas
potrosila u jednoj kisnoj jesenjoj noci
odvolila za citav zivot...
(Biljana)
i da neku gresku imaju sve velike reci.
To kazu oni, dusom ucmali, ciji su putevi hladni i strogi
ciju noc nijedna zora ne leci.
Znam da mnogo kasne ove reci, izmedju njih je daljina
i vreme, vreme koje ne htede stati...
Tebi ih saljem, Tebi jedinom, koji si svake te reci istina
sto nekad ne mogoh znati.
Bez toplote i razumevanja Tvoga, samo sam andjeo pali
i ne umem da snadjem,
i da poletim visoko u nebo, onako kako smo mi znali
i lutam, put do sebe ne umem da nadjem....
Ti bi razumeo zasto sam naucila lagati sebe i jos uvek lazem
i kako znas da se nista ne gradi na njima,
rekao bi da znas, da se lazi preklapaju na meni,da ih slazem
i da je zato svako moje prolece- zima.
Ma ne vredi, rekla bih, i sta bi mogao promeniti sada
kada nas deli proteklo vreme,
kad si sve te reci ocutao, kad si ih ocutao tada
pa sve te istine ne stigose do mene.
A Ti bi i ovaj ispad razumeo, i znao bi da me neki teret kosi
slican ponekom kad je bilo tebe, kad je bilo nas,
i znam da Ti ne moram cak ni reci, da ga jos uvek nosim
da mi je lakse kad i Ti znas.
Jer, Ti jedini znas da me povredjuju lazi i da ih se bojim
k'o sto od proleca strepi zima...
Znam, rekao bi- ne okreci ledja greskama svojim
one su ujedno i tvoja istina.
I rekao bi josh,ne postoji savrsenost, postoji samo ljubav
koja je spremna svaku nesavrsenost voleti
i da u meni ima ljubavi za citav jedan grad, milionski
i da me svaka moze zaboleti
I rekao bi mi, da i Ti vodis borbe protiv svojih vetrenjaca
da zivot nije bajka, ni tudja ni nasa,
da ni u jednu bajku ne mogu stati snovi satkani od placa,
da se jednom prelije svaka casha...
*
Nas dvoje, izbeglice iz besmisla, mozemo samo u bajku jednu
bajku namenjenu Tebi i meni:
- negde ovde daleko, negde tamo blizu -
cardak ni na nebu ni na zemlji...
Ali ja hocu u bajku gde je ono carobno ogledalo Tvoje,
gde sam se toliko puta izgubila.
Ali sam bas onda pronalazila, ono nezno iskreno moje-
dusu sto je bez dodira ljubila.
Eh moji lanjski snegovi, bolje nije moglo, sto da se krije-
osmeh Ti osecam ispod koze........
Jer,zivot nikome uputstvo za upotrebu dao nije
i da svako to odradi kako ume i moze
Rekao bi Ti i dodao- zanemi tamo gde drugi vicu
nasmej se gde bi drugi zaplakali
obraduj se tamo gde bi se neko uvredio, cvrkuci dok ricu
udji u pogresan vagon, sidji na pogresnoj stanici
stani gde drugi nikad ne bi stali
Sve bi mi to rekao, iako su daljine velike, ja Ti cujem glas
iako te skivenog ne vide moje oci,
Ti bi razumeo zasto sam emocije potorsila, za jedan cas
potrosila u jednoj kisnoj jesenjoj noci
odvolila za citav zivot...
(Biljana)
