...tesko je savetovati, možda se usuđujem jer se meni porodica raspala. Bila sam prilično mlada, svega 29 godina. Najpametnija odluka je bila da se sklonim. Promenila sam telefon, otišla sam i ponovo se rodila. Sa drugim ljudima i na drugačiji način ali da sam ostala u toksičnoj sredini, sa toksičnim odnosima moj život bi bio značajno drugačiji. Badnji dan dodje i prodje. To je jedan dan u godini. Kako kažemo za 8. mart - važan je svaki dan a ne taj dan. E, tako isto treba da kažemo i za Badnji dan. Važno je da sam mirna, da mi ne drhti stomak, da ne gutam. Drugo će doći, novi običaji, nova pravila, nikada nije greška poštovati sebe. Mozda tvoje dete jeste izgubilo brata od tetke ali je isto tako videla važnu lekciju koja sutra može da je spasi u odnosu sa nekim momkom. Sa uvredama i napadima za mene nema kompromisa. Nema genetike i astrologije koja to opravdava i poziva na toleranciju. Da li će on razumeti nije ni važno, možda zvučim strogo ali moje iskustvo je da samo kukavice udaraju na čoveka koji već ima probleme...a to nije pitanje trenutka već karaktera. Zato u sportu treneri uče da se pruži ruka protivnickom igraču koji je pao. Zato se deca šalju na sport, da nauče da pruže ruku i da ne sutnu čoveka na podu jer se za to svira nesportska greška. U životu nema sudije da svira nesportsku ali ako sam šutnuta samo zato jer se nekome moglo da me šutne ja uzimam pištaljku i sviram je sama. Ovo je samo moje mišljenje, daleko od toga da važi za sve ljude i odnose...