Ja neću da budem isto lep

Pedesetih godina, školska deca nosila su obavezne bele košuljice . U tim košuljicama , čoporativno se išli u školu . Ličili smo na snežnu grudvu, koja se valja ulicom u određeno vreme - tamo i amo.
Po nama je deda Avram navujao sat .
Naše odelenje bilo je slika i prilika ulice . Reklo bi se, porodično odelenje . Danas se to kaže, multi nacionalna kompaktna sredina .Nezavisno od toga , rasli smo bezbrižno i veselo.
Sećanje na tu bezbrižnost , bar meni , narušava jedan neobičan događaj koji je povezao dramatično mnoge sudbine - sad to znam.
Naime; jednog dana učiteljica u dobrom raspoloženju , stavi ruke na Dragana cigu i belog Radovana - pa reče : Jao deco , što ste lepi !
Nije učiteljica pogrešila ; zaista su bili međ najlepšim dečacima u odelenju . Ali, Radovan skoči kao oparen i reče : Ja neću da budem isto lep !
Zaplaka se i trkom izlete iz učionice , te niz hodnik pobeže iz škole .
Kao po dogovoru , ustaše Ana i Milovan i briznuše u očajan plač . Poče da plače i Dragan ciga . Mi ostali u smeh i kikot . Deca ko deca !
Učiteljica zbunjena , poče da nas umiruje ; pa na kraju raspusti čas .
Sva deca veselo otrčaše kućama , samo osta ono troje i dalje da plače.
Nikad nisam saznao kako se ovo završilo u očima roditelja i školske uprave, ali znam da sudbine ove dece povezaše se čudnovatim životnim nitima , koje istkaše čudne životne priče .
Da ne zaboravim ; još kao deca: Ana , Radovan , Dragan i Milovan neprestano su se zajedno igrali - kao i ostala deca s njima .U ostalom ceo kraj je prijateljovao , tako da deca nisu bila upućena na nešto što se danas zove diskriminacija . I posle ove plačke i bežanije , sve se nastavilo svojim uobičajenim tokom . No , Radovan nije hteo da bude isto lep ; a taj bol koji ga je nagnao u plač , izazvao je saosećajnost i bol kod Ane, Milovana i Dragana -- danas sam siguran u to . I ne samo tad , u svemu je uvek hdeo da bude nekako drugačiji od druge dece. I što je interesantno , uvek je imao podršku od Ane, Milovana i Dragana .

 
Detinjstvo prepuno igara, zajedništva, ljubavi:
žmurke uveče, ‚jurke-‚šuge‚‚ , jelečkinje barjačkinje, neka bije neka bije ova lopra,
Cincili bomboli,Pozorišta; predstave, komedije,pantomima,

31228_01.foto-smesna-skola-smeha_f.jpg


namesti se namesti, kauboja indijanaca, cirkusa,

KidsPatch-u-Beogradu-528.jpg


igre bez granica,odbojke, pokvarenih telefona, pravljenje kolibe, šatora, dvorca.
Autoputa, reli staza, izmedu dve vatre, konopca, lastiša, crtanje po asfaltu, školice,
zimi pravljejnje Sneška Belića, tvrđave, staze, klizaljke, turnire u tenisu,košarke, ratova,

 
... i još jedna omiljena igra : kolektivno slikanje u snegu ... a najlepše u parovima ( tad je bilo obavezno devojčica i dečak ) -- bez toga se život nije mogao zamisliti -- zar ne ....

...a ovo o pomorcima toliko se iskomplikovalo u mojoj glavi da sam sanjao snove o tome ....
...poslednji takav san , verovatno oproštajni imao sam odrastao - baš odrastao ( posle armije ) ....
sanjam da plivam Dunavom sa mojim drugom nizvodno prema adi , a pored ade uzvodno plovi fantastičan
jedrenjak ... nekako farba se ogulila snjega - star je ; ali u tako dobrom stanju da prosto čovek šizne ...
pored glavna tri jedra , ima kao stare fregate još tridesetak manjih jedara .. sunce puca od sjaja , a on u njemu
poprimio neku žarko narnđžasto u žutu boju sa prelivima .. a jedra prepuna vetra ... pramac seče vodu ... talasi
koje pravi zapljuskuju sve ... sa broda čujem neko svira starog Pjera, a od posade nema nikog na njemu... sam , vilenjački jedrenjak , čeka nas ... i danas se sećam tog sna .. verovatno da je to bio jedan u nizu od poslednjih dečačkih .. evo i sad žalim što nisam uspeo da doplivam do tog jedrenjaka ... da osaetim mokrom nogom njegovu palubu - makar u snovima ... ko zna , možda ću nekad negde da preplivam te vode i popnem se na palubu svog broda iz dečačkih snova ... jednom ... dotad slušaću ovu pesmu koju sam tad čuo plivajući :

 
Mnogo šta od budućeg života može se videti još tada ,dok smo deca.
Nije rečeno uzalud:dete je otac čoveka
Kad se pogleda sad unazad vidimo te puteve sudbine ,povezsne,smislene,i jasno nam bude.I to da moglo se videti i tada sve za oči iskusne što su znale da vide.
 
Lepo ispričana priča iz detinjstva.
Čitajući je, pomislila sam da su sva detinjstva
ustvari ista; svi se sećamo slika u snegu, a snegova
je baš bilo i dugo su trajali, posle se istopili a ti dani
u nama nikad. I poruka iz priče je lepa.
Setna sam baš.z:girl:
I
 
Hvala ! Ja sam zaljubljenik u te očeve odraslih ljudi ( kako reče ZXY ) , u te slike iz snegova ... ponekad pomislim da ljude gnjavim stim ... no zaista ima tu nečeg što definiše globalne konture naših karaktera - a oni pak u mnogo čemu u životu donose odluke umesto promišljenog razuma ... u pravu si ZXY ; a ono opet kao Mari , volim to detinjstvo ( kako moje tako i ljudi oko mene ) ... pozdrav !
 

Back
Top