Ja nisam luzer, o naprotiv... Jesam gubitnik, da se mi razumemo odmah u startu. Ja izgubim sve do cega mi je stalo. Ne svojom krivicom. Ljudi odu. Zivot ih odnese od mene. I tako vec...pfff...od kad sam se rodila...Ja se taman zaljubila, fino saznala da je i ON zaljubljen u mene i onda boom. Pad. Ajde da ostanemo prijatelji, kaze on meni. Jer ce on da se odseli u jebenu Kanadu. I ja placem. Gotovo. Placem kao malo dete. I pitam se sto sm toliko nesrecna. I sta s tim sto se mi kao volimo. I zasto sam spremna da uletim u vezu na daljinu sa njim, koji ce biti na drugom kraju planete. Sto sam toliko glupa da verujem da bismo uspeli. Ali on zna da necemo, i zato zeli da ostanemo prijatelji. Ne zeli da me izgubi, valjda. Bar tako kaze. I ja mu verujem. A tesko mi je. Tesko mi je da mu glumim drugaricu, kad sam zaljubljena u njega. I ne ide nam. Ta gluma. I prica o prijateljstvu. Nedostaje mi. A tu smo negde, blize ljubavi nego prijatlestvu u svakom slucaju. Samo sto ne idemo nikud. I uzasavam se same sebe, jer je on jedini mogao da me natera da mu kazem sve. Cak i ako obecam sebi da necu. Sad bih da mu kazem koliko mi nedostaje, i koliko ga volim, a ne mogu. On mi ne dozvoljava, izbjegavajuci sve teme koje se doticu nas i onog sto je moglo biti. A ja...Ja ga volim. I osecam da zna. 
