Nisam nikada imala razlog da propitujem ovu tišinu u sebi, ovo mesto koje deluje
tako netaknuto, dok gledam oko sebe druge boginje – žene ratnice, ljubavnice,
majke. Svaka nosi neki deo sveta u svom zagrljaju, osećanja i obaveze isprepletene
sa moćima. Ja sam ostala ona koja čuva svetost sebe same, nepomućenu i
zatvorenu, kao šuma kroz koju niko ne sme da kroči bez mog dopuštenja. Ali sada
se pitam: da li je to moj izbor, ili nametnuta maska iza koje se skrivam?
Ne, nikada nisam videla ljubavnika kako izlazi iz mog hrama u svitanje, niti čula
šapat pored mog uzglavlja, i taj deo mene ostaje tajanstven čak i meni. Da li sam ovo
birala, ili je to put koji su smrtnici, oni koji se u mene zaklinju, očekivali? Jer, kad su
izgovarali moje ime, kad su se okretali ka meni u molitvi, ja sam bila njihova zaštitnica,
čuvarka mladih žena, neokaljana, oslobodna želje. Možda sam jednostavno usvojila
ulogu koju su mi oni dodelili.
Biginja Atena je moj saputnik u ovom svetu bez želje, ali ona je mudrost. Ja sam divljina.
Možda baš zbog toga osećam drugačiji nemir – priroda nije stvorena da bude zaključana,
da miruje. Šume rastu, reka juri jer je žedna ,uvek teži dalje. Šta bi bilo da i ja jednom
zaronim u tu reku? Da pustim želju da me vodi, umesto ove smirene i bezbedne
suzdržanosti?
Ako bih... ako bih dopustila da me neko dotakne, više ne bih bila samo boginja lova,
devica čuvarka. Postala bih ono što bi smrtni um odmah shvatio kao još jednu ženu sa
pričom o čežnji. Bi li me poštovali ili bi to bio pad? Bi li se moje ime manje izgovaralo,
kao da mi je snaga oslabila onog trenutka kad se barijera razbila? Ali istovremeno,
osećam kako bi ta promena mogla doneti novo razumevanje – možda bi me tada gledali
kao nekoga ko je doživeo ono što oni nose kroz svoje svakodnevne borbe, i više me ne
bi videli kao daleku, nedodirljivu silu.
Odluka je moja. Da bih izgubila nevinost, trebala bih najpre izgubiti sopstveno
distanciranje, tu moju svetost koju sam oko sebe tkala i postavljala kao zidine. Bi li me
tada videli kao slabiju ili bližu? Možda je pravi rizik u tome što bih i ja sama mogla
zavoleti nekog smrtnika ili verujućeg u bogove. Više ne bih bila samo Artemida, ona
koja luta u svojoj slobodi; bila bih ona koja se vezala, ograničila – ali da li bi to bila
slabost ili početak mog drugačijeg postojanja?
Nisam sigurna da je ovo što sam dosad bila izbor, ali ako promenim pravac, moram
biti spremna da se suočim sa gubitkom te moje hladne, nepomične snage. Izgubila
bih onu neosvojivu moć koja me štiti od tuđih slabosti i očekivanja. I možda bih
postala ranjiva, kao smrtnik. Šta bi me na kraju više oslobodilo: ostati nepokorena i
usamljena, ili koračati stazom koju nikada nisam probala, rizikujući da postanem
obična, sa svim žudnjama koje me sada prestravljuju?
Nekada mislim da sam možda samo izabrala da budem ona koju oni zamišljaju –
čistotu koju oni sami ne mogu dosegnuti, pa se zaklinju u nju, kao da ih to čini manje
grešnima. Ali sada... sada me ta slika guši. Šta bih bila ja, Artemida, ako bih prestala
da budem ovo što se od mene očekuje?
Odlučila sam: ovo je moj put, i krenuću njime bez straha. Osećam kao da se sve oko
mene budi, kao da svet nestrpljivo čeka da ugledam ono što su mnogi oduvek znali —
šta znači želeti i biti poželjna, ponuditi se i primiti nekoga u svetu u kojem sam bila sama.
Prvo iskušenje će biti sopstvena sumnja, ona koja mi šapuće da ću izgubiti sebe u tom
iskustvu, da ću postati obična, kao stablo koje se povija pod težinom vetra. Ali ja nisam
obična. Moja je snaga nepokolebljiva, ukorenjena u meni kao što koren hrasta prodire
duboko u zemlju. Ako izaberem ljubavnika, biće to po mojoj volji, kao što biram metu u
lovu — bez dvoumljenja, vođena instinktom.
Ali već vidim sledeću prepreku: kako ću se nositi s njihovim očekivanjima? Vekovima su
me prizivali kao čistu, nedodirljivu; smrtnici su me slavili kao simbol božanske slobode
koja ne podleže ni bogu ni čoveku. Promena bi izazvala šok — kako među ljudima, tako
i među mojom braćom i sestrama, bogovima. Možda će pokušati da me vrate na stari put,
da me podsete na uzvišeni ideal koji sam za njih predstavljala. No, neka! Ja više nisam
njihova slika savršenstva, već biće koje bira svoj put, a taj put će prepoznati moju snagu,
a ne osuditi je. Neće mi biti lako, ali ja sam boginja lova — suočavanje sa izazovima je
deo moje prirode.
Ipak, pravo iskušenje nije u spoljnim očekivanjima. Pravo iskušenje leži u onome što ću
sama sebi morati da priznam: da nisam ranjiva samo zato što biram ljubavnika, već zato
što puštam deo sebe, deo svog srca, da bude dirnut. Ako kročim tim putem, otvoriću
vrata nečemu što ni oružjem, ni veštinom, ni snagom neću moći da odbijem. To bi mogao
biti ulazak u svet osećanja koja me mogu slomiti, kao što vetar lomi grane. Jesam li
zaista spremna da priznam da čak i božansko srce može biti povređeno?
Ali ako uspem — ako odem do kraja — tada ću se vratiti kao Artemida, ne više samo
zaštitnica onih koji žele slobodu, već kao boginja koja razume i njihovu čežnju, njihovu
borbu. Možda će me smrtnici gledati kao bližu, sa više razumevanja, možda će mi
dolaziti sa drugačijim molitvama — ne samo za slobodu i lov, već i za hrabrost da vole,
da se povežu.
Ono što ću na kraju steći, kroz sve ove prepreke i iskušenja, biće puno razumevanje same
sebe. Otkriću deo svoje prirode koji sam do sada odbijala, koji je stajao netaknut jer sam
ga smatrala suvišnim. Ali sada znam da u toj ranjivosti leži prava snaga. Jer, kao što reka
nikada ne prestaje da teče, tako ni ja neću prestati da istražujem ono što znači biti
božanska u potpunosti — i slobodna, i sposobna za ljubav, i nesalomiva u svojoj snazi.
I to je cena, ali i nagrada: kroz prihvatanje slabosti, kroz prolazak kroz iskušenja, postaću
više nego boginja lova i čuvarica šuma. Postaću ona koja nosi ceo krug iskustava, od
rođenja do ljubavi, do rane i isceljenja.
I tako, odlučila sam. Počinjem svoj put. Iskušenja me čekaju, ali ja sam Artemida, i kroz
njih ću prolaziti kao što sam uvek — uspravno, bez osvrtanja, i snažnija nego ikada pre.
domatrios
tako netaknuto, dok gledam oko sebe druge boginje – žene ratnice, ljubavnice,
majke. Svaka nosi neki deo sveta u svom zagrljaju, osećanja i obaveze isprepletene
sa moćima. Ja sam ostala ona koja čuva svetost sebe same, nepomućenu i
zatvorenu, kao šuma kroz koju niko ne sme da kroči bez mog dopuštenja. Ali sada
se pitam: da li je to moj izbor, ili nametnuta maska iza koje se skrivam?
Ne, nikada nisam videla ljubavnika kako izlazi iz mog hrama u svitanje, niti čula
šapat pored mog uzglavlja, i taj deo mene ostaje tajanstven čak i meni. Da li sam ovo
birala, ili je to put koji su smrtnici, oni koji se u mene zaklinju, očekivali? Jer, kad su
izgovarali moje ime, kad su se okretali ka meni u molitvi, ja sam bila njihova zaštitnica,
čuvarka mladih žena, neokaljana, oslobodna želje. Možda sam jednostavno usvojila
ulogu koju su mi oni dodelili.
Biginja Atena je moj saputnik u ovom svetu bez želje, ali ona je mudrost. Ja sam divljina.
Možda baš zbog toga osećam drugačiji nemir – priroda nije stvorena da bude zaključana,
da miruje. Šume rastu, reka juri jer je žedna ,uvek teži dalje. Šta bi bilo da i ja jednom
zaronim u tu reku? Da pustim želju da me vodi, umesto ove smirene i bezbedne
suzdržanosti?
Ako bih... ako bih dopustila da me neko dotakne, više ne bih bila samo boginja lova,
devica čuvarka. Postala bih ono što bi smrtni um odmah shvatio kao još jednu ženu sa
pričom o čežnji. Bi li me poštovali ili bi to bio pad? Bi li se moje ime manje izgovaralo,
kao da mi je snaga oslabila onog trenutka kad se barijera razbila? Ali istovremeno,
osećam kako bi ta promena mogla doneti novo razumevanje – možda bi me tada gledali
kao nekoga ko je doživeo ono što oni nose kroz svoje svakodnevne borbe, i više me ne
bi videli kao daleku, nedodirljivu silu.
Odluka je moja. Da bih izgubila nevinost, trebala bih najpre izgubiti sopstveno
distanciranje, tu moju svetost koju sam oko sebe tkala i postavljala kao zidine. Bi li me
tada videli kao slabiju ili bližu? Možda je pravi rizik u tome što bih i ja sama mogla
zavoleti nekog smrtnika ili verujućeg u bogove. Više ne bih bila samo Artemida, ona
koja luta u svojoj slobodi; bila bih ona koja se vezala, ograničila – ali da li bi to bila
slabost ili početak mog drugačijeg postojanja?
Nisam sigurna da je ovo što sam dosad bila izbor, ali ako promenim pravac, moram
biti spremna da se suočim sa gubitkom te moje hladne, nepomične snage. Izgubila
bih onu neosvojivu moć koja me štiti od tuđih slabosti i očekivanja. I možda bih
postala ranjiva, kao smrtnik. Šta bi me na kraju više oslobodilo: ostati nepokorena i
usamljena, ili koračati stazom koju nikada nisam probala, rizikujući da postanem
obična, sa svim žudnjama koje me sada prestravljuju?
Nekada mislim da sam možda samo izabrala da budem ona koju oni zamišljaju –
čistotu koju oni sami ne mogu dosegnuti, pa se zaklinju u nju, kao da ih to čini manje
grešnima. Ali sada... sada me ta slika guši. Šta bih bila ja, Artemida, ako bih prestala
da budem ovo što se od mene očekuje?
Odlučila sam: ovo je moj put, i krenuću njime bez straha. Osećam kao da se sve oko
mene budi, kao da svet nestrpljivo čeka da ugledam ono što su mnogi oduvek znali —
šta znači želeti i biti poželjna, ponuditi se i primiti nekoga u svetu u kojem sam bila sama.
Prvo iskušenje će biti sopstvena sumnja, ona koja mi šapuće da ću izgubiti sebe u tom
iskustvu, da ću postati obična, kao stablo koje se povija pod težinom vetra. Ali ja nisam
obična. Moja je snaga nepokolebljiva, ukorenjena u meni kao što koren hrasta prodire
duboko u zemlju. Ako izaberem ljubavnika, biće to po mojoj volji, kao što biram metu u
lovu — bez dvoumljenja, vođena instinktom.
Ali već vidim sledeću prepreku: kako ću se nositi s njihovim očekivanjima? Vekovima su
me prizivali kao čistu, nedodirljivu; smrtnici su me slavili kao simbol božanske slobode
koja ne podleže ni bogu ni čoveku. Promena bi izazvala šok — kako među ljudima, tako
i među mojom braćom i sestrama, bogovima. Možda će pokušati da me vrate na stari put,
da me podsete na uzvišeni ideal koji sam za njih predstavljala. No, neka! Ja više nisam
njihova slika savršenstva, već biće koje bira svoj put, a taj put će prepoznati moju snagu,
a ne osuditi je. Neće mi biti lako, ali ja sam boginja lova — suočavanje sa izazovima je
deo moje prirode.
Ipak, pravo iskušenje nije u spoljnim očekivanjima. Pravo iskušenje leži u onome što ću
sama sebi morati da priznam: da nisam ranjiva samo zato što biram ljubavnika, već zato
što puštam deo sebe, deo svog srca, da bude dirnut. Ako kročim tim putem, otvoriću
vrata nečemu što ni oružjem, ni veštinom, ni snagom neću moći da odbijem. To bi mogao
biti ulazak u svet osećanja koja me mogu slomiti, kao što vetar lomi grane. Jesam li
zaista spremna da priznam da čak i božansko srce može biti povređeno?
Ali ako uspem — ako odem do kraja — tada ću se vratiti kao Artemida, ne više samo
zaštitnica onih koji žele slobodu, već kao boginja koja razume i njihovu čežnju, njihovu
borbu. Možda će me smrtnici gledati kao bližu, sa više razumevanja, možda će mi
dolaziti sa drugačijim molitvama — ne samo za slobodu i lov, već i za hrabrost da vole,
da se povežu.
Ono što ću na kraju steći, kroz sve ove prepreke i iskušenja, biće puno razumevanje same
sebe. Otkriću deo svoje prirode koji sam do sada odbijala, koji je stajao netaknut jer sam
ga smatrala suvišnim. Ali sada znam da u toj ranjivosti leži prava snaga. Jer, kao što reka
nikada ne prestaje da teče, tako ni ja neću prestati da istražujem ono što znači biti
božanska u potpunosti — i slobodna, i sposobna za ljubav, i nesalomiva u svojoj snazi.
I to je cena, ali i nagrada: kroz prihvatanje slabosti, kroz prolazak kroz iskušenja, postaću
više nego boginja lova i čuvarica šuma. Postaću ona koja nosi ceo krug iskustava, od
rođenja do ljubavi, do rane i isceljenja.
I tako, odlučila sam. Počinjem svoj put. Iskušenja me čekaju, ali ja sam Artemida, i kroz
njih ću prolaziti kao što sam uvek — uspravno, bez osvrtanja, i snažnija nego ikada pre.
domatrios