IZRAEL: Kosovo ante portas
Alekasandar4 (poznatiji kao Alekasandar2) - 23. januar 2008. u 19.13
„Srpski lobi prevazilazi sve podele u izraelskoj politici”, pisao je 1999. zagrebački filosof Igor Primorac koji je predavao u Izraelu devedesetih - teza bombastična kao i naziv čuvene knjige Filipa Koena „Tajni rat Srbije”, ali istinita utoliko što je Kneset zaista odbio da osudi Srbiju za zbivanja na Kosovu i Metohiji istog proleća. To se dogodilo uprkos izričitom nastojanju izraelskog velikog saveznika, koji je inače u pitanju Kosova rasteglio metaforu holokausta do njenih krajnjih granica izdržljivosti, osim što je, eto, Izrael odbio da se složi sa njom. Treba li reći da je ključni agens u tom aktu samostalnosti Kneseta bio Jurij Štern?
Međutim, da metafora počinje da funkcioniše u drugom pravcu primetio je pre nešto više od godinu dana bivši generalni direktor ministarstva vanjskih poslova David Kimhe. Pišući o Kosovu i Metohiji, on je svoj tekst nazvao „Druga Judeja i Samarija”, tvrdeći da, nažalost, ni Srbija ni Izrael nemaju mnogo izbora u pogledu svojih spornih teritorija i da ono što, po njegovom mišljenju, sledi Srbiji uskoro će zadesiti i Izrael, naime bolno odvajanje istorijskih i sakralnih krajeva od matične države.
Da je stvar još ozbiljnija, nagovestio je u novembru Avigdor Liberman, predsednik stranke pokojnog Šterna, trenutačni potpredsednik vlade i ministar za strateške projekte, koji je u razgovoru sa Vukom Draškovićem potvrdno govorio o Kosovu i Metohiji kao „Srpskom Jerusalimu”. Da povratak demokrata u Belu kuću može značiti i povratak mirovnom planu iz 2000. tadašnjeg izraelskog premijera Ehuda Baraka o podeli Jerusalima, potvrdilo se i ovih dana, kada se po medijima počeo pominjati povratak Golana Siriji kao preduslov međusobnom miru, a Barak najavio svoj povratak na političku scenu.
Da metafora bude pregnantnija, Golansku visoravan je u Šestodnevnom ratu 1967. zauzeo Dado Elazar, najčuveniji izraelski tenkista i jedini načelnik generalštaba koji je podneo ostavku, koju mu je 1974. iznudila Agranatova komisija, sve do Dana Haluca koji je to učinio prošle sedmice. Rođeni Sarajlija, za koga je general Rafael Eitan zapisao da su se on i Dado dopisivali ćirilicom na sednicama generalštaba kako drugi oficiri ne bi razumeli, svoju prvu borbu je vodio 1948. na Kastelu između Tel Aviva i Jerusalima protiv bataljona komšija - bosanskih veterana SS „Handžar divizije” koje je Tito potčinio partizanskim oficirima i umesto u zatvor poslao Arapima, dok je u isto vrijeme češko oružje preko Rijeke slao tek oformljenoj izraelskoj državi. Ova priča je i u Izraelu i kod nas bila na nivou glasine dok za zagrebački Večernji list decembra 2005. nije progovorio jedan od pripadnika jedinice Kamel Rustomović, koji danas živi u Libanu.
Da li će po tradiciji najmoćniji čovjek Izraela, premijer, kome se baš zbog Libana trese stolica kao i njegovom ministru odbrane Perecu (koji je štedro ovih dana nazvao Libermana rasistom) uspeti da odoli kosovskoj metafori, videćemo. No, kada je u pitanju severna granica Izraela, kosovsko-jerusalimska metafora ima još jednu dimenziju. Za istim stolom u Pećkoj patrijaršiji, sa nama je 2002. sedeo i Motolezeov zastavnik, ispisnik Kolridžovog mornara u najmanju ruku, sa širokim ožiljkom preko lica.
- Uspomena iz prve misije, pre dvadeset godina - objasnio je, „Hezbolah, Liban.” Bolno predvidivo.
Jeromonah Jovan (Ćulibrk)
Autor je koordinator Odbora za Jasenovac Srpske pravoslavne crkve
http://www.novinar.de/2007/01/29/izrael-kosovo-ante-portas.html