Za volanom je bila moja najbolja prijateljica, u autu je bila nesnosna vrućina, a sa CD-a
je pjevala Elvira Rahić o Sarajevu ispod snijega kad je zavoljela nekog njega. Prošišali
smo Vogošću, jedan dio opštine Ilijaš, za pozdrav mahnuli Kantonu Sarajevo, prošli pokraj
prekrasne Nišičke visoravni, Olova i napokon stigli na odredište - Kladanj. O Kladnju sam
znala najviše iz priča tetke mog sina koja je jedan dio djetinjstva provela u njemu kod nekih
rodjaka, uglavnom na rijeci Drinjači, podno Konjuh-planine. Znala sam i za legendu o
Djevojačkoj pećini vezanu za Kladanj prema kojoj je jedne večeri djevojka iz Kladnja ušla
u pećinu koja se nalazila u okolini da bi dokazala svoju hrabrost nakon što je čula priču
grupe mladića koji su se kladili da onoga ko donese vode sa izvora iz pećine čeka bogata
nagrada.Nesretna djevojka je na sebi imala dugu haljinu, a svoju hrabrost morala je potvrditi
zabadanjem vretena u unutrašnjosti pećine, pored bunara. Ušavši u pećinu, natočila je vode,
ali je nesmotreno zabila vrh vretena u donji dio haljine. Kada je krenula, tkanina ju je vraćala
nazad, a kako je kružila priča da u pećini ima aveti, njoj je od straha otkazalo srce.
Ujutro je pronađena mrtva, a od tog događaja ova pećina je prozvana Djevojačkom.
Sve ovo sam pričala prijateljici dok smo sjedili za jednim od stolova pod velikom tendom,
tik uz rijeku Drinjaču, uživajući u ukusnim minijaturnim zvrkovima bureka ispod sača iz pekare
preko puta zbog kojih su mnogi putnici koji su išli za Tuzlu i dalje, baš na ovom mjestu
pravili pauzu, a nas dvije odlučile da nedeljni dan iskoristimo da se malo provozamo i ukusno
ručamo. Za ovo mjesto sam znala od ranije, jer smo prošlih ljeta znali praviti porodične izlete i
svraćati na slasne burečiće.
U jednom trenutku dok smo uživale u ukusnoj hrani i laganom ljetnjem povjetarcu koji je
dolazio sa Drinjače čiji su se talasi povremeno uzdizali i zapljuskivali obale sa bujnom vegetacijom,
na proširenju puta, tik uz pekaru, zaustavio blistavo bijeli luksuzni automobil, a iz njega su izišle
dvije djevojke i muškarac, i žurno prelazeći cestu uputile se prema tendi ispod koje smo sjedile.
Sjeli su odmah pored nas. Djevojke su bile vjerovatno u ranim tridesetim, a muškarac je mogao
imati četrdesetak godina. Muškarac je nekoliko puta ponovio kako nikad ne jede dok vozi, ali da
će pristati da nešto malo pojede samo zbog njih dvije.
Stvarno nisam htjela da budem nekulturna, ali, kako je sjedio odmah do mene, nikako mi nije
moglo promaknuti da vidim kako je s apetitom smazao nešto manje od cijelog kilograma zvrkova
burečića, a kad je trebalo platiti ponovo je rekao da nikad ne jede dok vozi i da nema keša.
RiadaT.
je pjevala Elvira Rahić o Sarajevu ispod snijega kad je zavoljela nekog njega. Prošišali
smo Vogošću, jedan dio opštine Ilijaš, za pozdrav mahnuli Kantonu Sarajevo, prošli pokraj
prekrasne Nišičke visoravni, Olova i napokon stigli na odredište - Kladanj. O Kladnju sam
znala najviše iz priča tetke mog sina koja je jedan dio djetinjstva provela u njemu kod nekih
rodjaka, uglavnom na rijeci Drinjači, podno Konjuh-planine. Znala sam i za legendu o
Djevojačkoj pećini vezanu za Kladanj prema kojoj je jedne večeri djevojka iz Kladnja ušla
u pećinu koja se nalazila u okolini da bi dokazala svoju hrabrost nakon što je čula priču
grupe mladića koji su se kladili da onoga ko donese vode sa izvora iz pećine čeka bogata
nagrada.Nesretna djevojka je na sebi imala dugu haljinu, a svoju hrabrost morala je potvrditi
zabadanjem vretena u unutrašnjosti pećine, pored bunara. Ušavši u pećinu, natočila je vode,
ali je nesmotreno zabila vrh vretena u donji dio haljine. Kada je krenula, tkanina ju je vraćala
nazad, a kako je kružila priča da u pećini ima aveti, njoj je od straha otkazalo srce.
Ujutro je pronađena mrtva, a od tog događaja ova pećina je prozvana Djevojačkom.
Sve ovo sam pričala prijateljici dok smo sjedili za jednim od stolova pod velikom tendom,
tik uz rijeku Drinjaču, uživajući u ukusnim minijaturnim zvrkovima bureka ispod sača iz pekare
preko puta zbog kojih su mnogi putnici koji su išli za Tuzlu i dalje, baš na ovom mjestu
pravili pauzu, a nas dvije odlučile da nedeljni dan iskoristimo da se malo provozamo i ukusno
ručamo. Za ovo mjesto sam znala od ranije, jer smo prošlih ljeta znali praviti porodične izlete i
svraćati na slasne burečiće.
U jednom trenutku dok smo uživale u ukusnoj hrani i laganom ljetnjem povjetarcu koji je
dolazio sa Drinjače čiji su se talasi povremeno uzdizali i zapljuskivali obale sa bujnom vegetacijom,
na proširenju puta, tik uz pekaru, zaustavio blistavo bijeli luksuzni automobil, a iz njega su izišle
dvije djevojke i muškarac, i žurno prelazeći cestu uputile se prema tendi ispod koje smo sjedile.
Sjeli su odmah pored nas. Djevojke su bile vjerovatno u ranim tridesetim, a muškarac je mogao
imati četrdesetak godina. Muškarac je nekoliko puta ponovio kako nikad ne jede dok vozi, ali da
će pristati da nešto malo pojede samo zbog njih dvije.
Stvarno nisam htjela da budem nekulturna, ali, kako je sjedio odmah do mene, nikako mi nije
moglo promaknuti da vidim kako je s apetitom smazao nešto manje od cijelog kilograma zvrkova
burečića, a kad je trebalo platiti ponovo je rekao da nikad ne jede dok vozi i da nema keša.
RiadaT.
Poslednja izmena:
