
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
IZGUBLJEN OSMEH
Ne volim kada mi je osmeh skup...
Ma ne volim još mnogo stvari
A ipak mi je u glavi
Samo osmeh koji mi fali
Osmeh što strast za životom iz duše mami
Jer.....sve je...sve je u glavi.
Izgubio se moj osmeh mali
Negde pregažen leži u gradu reali
Medju sivim zgradama i musavom decom
Ljudima što po kontejnerima prevrću
Mutne poglede ka meni okreću
Negde medju belim mantilima
Medju bankama i crnim svrakama
Što grakću nad našim neiskopanim rakama.
Osećaj kurvarluka i prostituisanja duša
Gde sitnež postaje krupnica
A duša gledajuć sve to k’o ranjena ptica
Savila glavu pod krilo i ćuti
Nesnagu nemira nestajanja sluti.
Izgubio se moj osmeh mali
Medju ljudima koje mislih da znah
A sada jedva da ih prepoznah
Jer svi su u sivim bezsmehnim kaputima
I duše im takve sive postale.
Da l’ znaju da na putu od sive do crne
Osmeh duše se lako izgubi
Lakše no u belu se put nalazi
Al’ niko nema snage u belo da se vrati
Kao da se tamo više ne snalazi.
Izgubio se moj osmeh mali
Negde pregažen leži u gradu reali
Negde na putu od mozga do srca
Plesačica na žici je pala
Jer svu je snagu već dala
Znanima i neznanima,
Dragima i voljenima
Nemirom nemira nestajanjem gonjena
Stropoštala mi se duša
Sad na dnu mene bez osmeha grca.
Biće ovo duga.....samotna zima....sa puno snega....tako kažu meteorolozi a i neke babe

Negoooo.......ajde

