Dok je u podsvesnom haos s nemoralnim porivima, mržnjom, besom, pohlepom, ljubomorom, rivalstvom kao i osećanjem straha, bespomoćnosti, beznadja, očaja, bezvrednosti, u nadsvesnom je nagon ljubavi, savesti, empatije, saosećanja, sklada, reda, nade, utehe, radosti ili najplemenitijih, uzvišenih osećanja. Te suprotnosti stvaraju misaonu (svesnu) aktivnost kroz koju se postiže razvoj i donose odluke o načinu delovanja i ponašanja.
Bez njih naše razumevanje ne bi bilo isto jer ne bi imali izbor ni slobodnu volju. Da imamo samo konstruktivni nagon bili bi programirani. Činili bi dobro pošto ne bi znali drugačije. Isto se odnosi i na nagon zla. U tom slučaju ne bi postojala zasluga za dobra dela niti odgovornost za zlodela. Delovali bi instinktivno i nepromišljeno kao većina nižih vrsta. Spoznaja dobra i zla kroz unutrašnje nagone i sagledavanje njihovih posledica u spoljašnjem svetu nam daje najkopleksniju svest i razumevanje na ovoj planeti.
Ali, to ne znači da smo najinteligentnija bića u univerzumu. Činjenica što vasiona ima kontinuitet ukazuje na red i organizaciju, samim tim i svest ili inteligentni život koji je stvara i održava. Skoro sve religije, duhovna i filozofska razmatranja postižu konsenzus u tome da je naša svest i inteligencija samo frakcija Jedne svesti/boga i da ova, fizička sfera, nije jedina već da se nalazi u sastavu viših. Za Platona je fizički svemir niža, sekundarna regija, a svet ideja primarna. Hrišćanstvo pravi razliku izmedju Neba i Zemlje. Gnosticizam govori o razlici izmedju duhovne i materijalne sfere itd.
Nije slučajno što u nekim politeističkim religijama postoji vrhovno božanstvo, a u monoteizmu različiti aspekti Jednog boga. Time se predstavlja emanacija i transformacija od Jednog ka mnoštvu. Bog je živi, nevidljivi, sveobuhvati, neshvatljivi smisao s unikatnom karakteristikom samorazvoja i samoobnavljanja kroz unutrašnji pokret. Iz njega proizilazi Trojstvo ili Jedna duša/ljubav, Jedan duh/razum i Jedan um/Misao koji sami po sebi nemaju pojavu, ali je stvaraju. Istovremenim sažimanjem i uzvisivanjem Jedne svesti nastaje fizička tama i eterična prozračnost, dok iz njihovog spoja iskrsava svetlost i ekspanzija aktivnosti i promena.
Iz božijeg uma se raspline univerzalna inteligencija. U njoj se razlaže jedinstvena božija za-Misao/Ideja univerzuma u mnoštvo Ideja/Misli, pa dolazi do rasprostiranja duhovnog sveta sklada i logosa. Medjutim, ekspanzija svetlosti u fizičkoj pojavi proizvodi zvuk/vibraciju ili kreativnu inteligenciju koja prenosi Misli/Ideje iz duhovnog sveta u fizički formirajući njegovu kopiju. Zato se u abrahamskim religijama ili hrišćanstvu, judaizmu, islamu navodi da je Bog stvorio fizički svet Rečju, dok hinduizam navodi zvuk Om/Aum.
Gnosticizam kreativnu inteligenciju u fizičkoj dimenziji naziva demijurgom i poistovećuje je zlom pošto dolazi do potpunog razdvajanja i razjedinjavanja božije svesti kroz različita materijalna tela.
Medjutim, i to ima svrhu. Jedno preko mnoštva u materijalnom i duhovnom svetu dobija povratnu informaciju. Nijedna zamisao ili ideja se ne može proveravati, razvijati ili usavršavati bez praktičnog ostvarivanja.
Prema tome, svest u fizičkoj sferi je Telesna svest demijurga koja kreira materijalna tela ili biološke mehanizme. Telesna svest je programirana za zaštitu i očuvanje organizma. Deluje kao imuni i autonomni nervni sistem u podsvesnom. Formiranjem mozga se povezuje sa svojom Idejom/Sopstvom u duhovnoj sferi. Tim kontaktom nastaje ego ili samosvesno biće koje oseća dejstvo oba nagona u interakciji sa okolinom tako da uvek mora birati.
Znači, Sopstvo je Duhovna svest ili nadsvesni nematerijalni potencijal konstruktivnosti i bitak ego-bića. Ego doživljava Sopstvo kao ljubav i savest. Kroz njih spoznaje viši red i sklad zajedništva i svoju pravu suštinu. Telesna svest je lišena moralnosti jer je krajnje individualna i ograničena opstankom i samoodržanjem. Zato mnoge religije ističu značaj ispravnog izbora u smislu poštenog delovanja i ponašanja, pa se i kaže da se ne može u isto vreme služiti bogu i djavolu. Uvek se mora opredeliti. Ego koji bira Sopstvo se osvešćuje i postaje autentičan. Izborom nižih nagona gubi autentičnost, zapada u zabludu i ograničava se fizičkom prolaznošću.
Bez njih naše razumevanje ne bi bilo isto jer ne bi imali izbor ni slobodnu volju. Da imamo samo konstruktivni nagon bili bi programirani. Činili bi dobro pošto ne bi znali drugačije. Isto se odnosi i na nagon zla. U tom slučaju ne bi postojala zasluga za dobra dela niti odgovornost za zlodela. Delovali bi instinktivno i nepromišljeno kao većina nižih vrsta. Spoznaja dobra i zla kroz unutrašnje nagone i sagledavanje njihovih posledica u spoljašnjem svetu nam daje najkopleksniju svest i razumevanje na ovoj planeti.
Ali, to ne znači da smo najinteligentnija bića u univerzumu. Činjenica što vasiona ima kontinuitet ukazuje na red i organizaciju, samim tim i svest ili inteligentni život koji je stvara i održava. Skoro sve religije, duhovna i filozofska razmatranja postižu konsenzus u tome da je naša svest i inteligencija samo frakcija Jedne svesti/boga i da ova, fizička sfera, nije jedina već da se nalazi u sastavu viših. Za Platona je fizički svemir niža, sekundarna regija, a svet ideja primarna. Hrišćanstvo pravi razliku izmedju Neba i Zemlje. Gnosticizam govori o razlici izmedju duhovne i materijalne sfere itd.
Nije slučajno što u nekim politeističkim religijama postoji vrhovno božanstvo, a u monoteizmu različiti aspekti Jednog boga. Time se predstavlja emanacija i transformacija od Jednog ka mnoštvu. Bog je živi, nevidljivi, sveobuhvati, neshvatljivi smisao s unikatnom karakteristikom samorazvoja i samoobnavljanja kroz unutrašnji pokret. Iz njega proizilazi Trojstvo ili Jedna duša/ljubav, Jedan duh/razum i Jedan um/Misao koji sami po sebi nemaju pojavu, ali je stvaraju. Istovremenim sažimanjem i uzvisivanjem Jedne svesti nastaje fizička tama i eterična prozračnost, dok iz njihovog spoja iskrsava svetlost i ekspanzija aktivnosti i promena.
Iz božijeg uma se raspline univerzalna inteligencija. U njoj se razlaže jedinstvena božija za-Misao/Ideja univerzuma u mnoštvo Ideja/Misli, pa dolazi do rasprostiranja duhovnog sveta sklada i logosa. Medjutim, ekspanzija svetlosti u fizičkoj pojavi proizvodi zvuk/vibraciju ili kreativnu inteligenciju koja prenosi Misli/Ideje iz duhovnog sveta u fizički formirajući njegovu kopiju. Zato se u abrahamskim religijama ili hrišćanstvu, judaizmu, islamu navodi da je Bog stvorio fizički svet Rečju, dok hinduizam navodi zvuk Om/Aum.
Gnosticizam kreativnu inteligenciju u fizičkoj dimenziji naziva demijurgom i poistovećuje je zlom pošto dolazi do potpunog razdvajanja i razjedinjavanja božije svesti kroz različita materijalna tela.
Medjutim, i to ima svrhu. Jedno preko mnoštva u materijalnom i duhovnom svetu dobija povratnu informaciju. Nijedna zamisao ili ideja se ne može proveravati, razvijati ili usavršavati bez praktičnog ostvarivanja.
Prema tome, svest u fizičkoj sferi je Telesna svest demijurga koja kreira materijalna tela ili biološke mehanizme. Telesna svest je programirana za zaštitu i očuvanje organizma. Deluje kao imuni i autonomni nervni sistem u podsvesnom. Formiranjem mozga se povezuje sa svojom Idejom/Sopstvom u duhovnoj sferi. Tim kontaktom nastaje ego ili samosvesno biće koje oseća dejstvo oba nagona u interakciji sa okolinom tako da uvek mora birati.
Znači, Sopstvo je Duhovna svest ili nadsvesni nematerijalni potencijal konstruktivnosti i bitak ego-bića. Ego doživljava Sopstvo kao ljubav i savest. Kroz njih spoznaje viši red i sklad zajedništva i svoju pravu suštinu. Telesna svest je lišena moralnosti jer je krajnje individualna i ograničena opstankom i samoodržanjem. Zato mnoge religije ističu značaj ispravnog izbora u smislu poštenog delovanja i ponašanja, pa se i kaže da se ne može u isto vreme služiti bogu i djavolu. Uvek se mora opredeliti. Ego koji bira Sopstvo se osvešćuje i postaje autentičan. Izborom nižih nagona gubi autentičnost, zapada u zabludu i ograničava se fizičkom prolaznošću.