Raditi u redakciji Radija GV, značilo je biti član jedne male i tople porodice. Na stranu
što se ozbiljno pristupalo radnim zadacima u želji da našim sugradjanima pružimo što
bolji program, iza mikrofona se kao i u svakoj porodici dešavalo i smiješnih, a ponekad
i ne baš smiješnih situacija. Sama lokacija sa koje smo emitovali program bila je sasvim
neuobičajena. Naime, radilo se o jednom slobodnom krilu Doma zdravlja koji nam je ustupio
prostorije za rad pa smo često u šali znali reći da mi našim građanima liječimo dušu.
Nekako drugu godinu od našeg rada, dobili mi od tadašnjeg Unprofora donaciju u vidu
kompjutera najmodernije marke i svu dodatnu opremu koja ide uz njega. Većini od nas
bio je to prvi susret sa ovom tehnologijom.
Sjednem ja za kompjuter, stavim ruku na miša, kad li kursor, kako je osjetljiv na nagle
pokrete, nekontrolisano stade "letjet" po monitoru, a ja klikći, klikći pa ga jedva dovedem
gdje sam htjela. Sve to gleda naš direktor rahmetli Hajro pa će na to šaljivim tonom:
-Polako s tim, nisu ti to vile dede Hamde!
Kako je bila najstarija u ekipi, ne računajući direktora rahmetli Hajru i gl. i odg. urednika Ešu,
našu kolegicu Azru zvali smo majkom. Daleko od toga da je po godinama mogla biti bilo kome
od nas majka, ali smo je svi voljeli i doživljavali kao svoju.
Iako na prvi pogled ozbiljna, Azra je bila izuzetno duhovita i često nas nasmijavala.
Sjećam se kad bi se bližili Bajrami, naša redakcija bila bi zatrpana pozivima od privrednih
subjekata, preduzeća, političkih stranaka i svih inih koji su željeli da građanima čestitaju
Bajram putem naših talasa. Kako je to bila jedinstvena prilika da namaknemo koji dinar
svojski smo se trudili da to odradimo što profesionalnije. Čestitke su se snimale pa bi se
u toku cjelodnevnog programa nekoliko puta emitovale. No, kako ih je bilo puno dok bi ih
naizmjenično Azra i ja čitale, padala bi nam koncentracija pa smo počinjale praviti greške
u čitanju, i onda bi se odjednom kod jedne od nas pojavio onaj ničim izazvan smijeh koji
se odmah prenosio na drugu. Bilo je dovoljno da nam naš tonac Čelo samo prstom da znak
da krenemo sa čitanjem i nije bilo šanse da pročitamo rečenicu a da ostanemo ozbiljne.
I onda, snimaj Jovo nanovo.
Manje više svi u redakciji bili smo pušači. Tu naravno ne računam dvije djevojčice koje
su vodile Dječiji program. ( Vernesa i Dajana)
Elem, kako smo se svi navodno trudili odviknuti od tog zla, neko se dosjeti i na zid
okači papir sa "motivacionom" porukom - Od sutra prestajem pušiti. Naravno da je
svaki novi dan donosio novo sutra...
Jednom je naša ekipa bila pozvana na večeru u kamp Unprofora koji se nalazio izvan
grada. Mi sa oduševljnjem prihvatimo. Večera je bila odlična, ali hljeba ni za lijeka.
Možete zamislita šta znači večera bez hljeba za nas Bosance koji samo još pitu
ne jedu sa hljebom.
E, ali zato kad je naš gl, i odg. urednik Ešo dobio novu zubnu protezu vodio je nas
nekoliko da je "isprobamo" na večeru u motel Saraj gdje je hljeba bilo u izobilju.
Jedne prilike kod nas došao pokojni general Jovan Divjak. Donio neki promotivni
materijal vezan za Udruženje "Obrazovanje gradi BiH" na čijem je čelu bio on.
Tih dana kod nas počela raditi jedna nova kolegica. U toku je emisija vezana za
zdravlje. Sjedimo mi u prostoriji ispred studija u kojoj je između ostalog i radio-aparat
preko kojeg slušamo program koji se upravo emituje. Rahmetli Hajro sav važan meni
veli: -Pojačaj malo da Jovo čuje naš program.
Mlada kolegica čita -" Bauerov aspirin.." (Bayerov). Mi propadamo u zemlju. Eto, bilo
je i takvih situacija. Što bi se reklo- "Ko radi taj i griješi, a onaj koji ne radi još više".
RiadaT.
što se ozbiljno pristupalo radnim zadacima u želji da našim sugradjanima pružimo što
bolji program, iza mikrofona se kao i u svakoj porodici dešavalo i smiješnih, a ponekad
i ne baš smiješnih situacija. Sama lokacija sa koje smo emitovali program bila je sasvim
neuobičajena. Naime, radilo se o jednom slobodnom krilu Doma zdravlja koji nam je ustupio
prostorije za rad pa smo često u šali znali reći da mi našim građanima liječimo dušu.
Nekako drugu godinu od našeg rada, dobili mi od tadašnjeg Unprofora donaciju u vidu
kompjutera najmodernije marke i svu dodatnu opremu koja ide uz njega. Većini od nas
bio je to prvi susret sa ovom tehnologijom.
Sjednem ja za kompjuter, stavim ruku na miša, kad li kursor, kako je osjetljiv na nagle
pokrete, nekontrolisano stade "letjet" po monitoru, a ja klikći, klikći pa ga jedva dovedem
gdje sam htjela. Sve to gleda naš direktor rahmetli Hajro pa će na to šaljivim tonom:
-Polako s tim, nisu ti to vile dede Hamde!
Kako je bila najstarija u ekipi, ne računajući direktora rahmetli Hajru i gl. i odg. urednika Ešu,
našu kolegicu Azru zvali smo majkom. Daleko od toga da je po godinama mogla biti bilo kome
od nas majka, ali smo je svi voljeli i doživljavali kao svoju.
Iako na prvi pogled ozbiljna, Azra je bila izuzetno duhovita i često nas nasmijavala.
Sjećam se kad bi se bližili Bajrami, naša redakcija bila bi zatrpana pozivima od privrednih
subjekata, preduzeća, političkih stranaka i svih inih koji su željeli da građanima čestitaju
Bajram putem naših talasa. Kako je to bila jedinstvena prilika da namaknemo koji dinar
svojski smo se trudili da to odradimo što profesionalnije. Čestitke su se snimale pa bi se
u toku cjelodnevnog programa nekoliko puta emitovale. No, kako ih je bilo puno dok bi ih
naizmjenično Azra i ja čitale, padala bi nam koncentracija pa smo počinjale praviti greške
u čitanju, i onda bi se odjednom kod jedne od nas pojavio onaj ničim izazvan smijeh koji
se odmah prenosio na drugu. Bilo je dovoljno da nam naš tonac Čelo samo prstom da znak
da krenemo sa čitanjem i nije bilo šanse da pročitamo rečenicu a da ostanemo ozbiljne.
I onda, snimaj Jovo nanovo.
Manje više svi u redakciji bili smo pušači. Tu naravno ne računam dvije djevojčice koje
su vodile Dječiji program. ( Vernesa i Dajana)
Elem, kako smo se svi navodno trudili odviknuti od tog zla, neko se dosjeti i na zid
okači papir sa "motivacionom" porukom - Od sutra prestajem pušiti. Naravno da je
svaki novi dan donosio novo sutra...
Jednom je naša ekipa bila pozvana na večeru u kamp Unprofora koji se nalazio izvan
grada. Mi sa oduševljnjem prihvatimo. Večera je bila odlična, ali hljeba ni za lijeka.
Možete zamislita šta znači večera bez hljeba za nas Bosance koji samo još pitu
ne jedu sa hljebom.
E, ali zato kad je naš gl, i odg. urednik Ešo dobio novu zubnu protezu vodio je nas
nekoliko da je "isprobamo" na večeru u motel Saraj gdje je hljeba bilo u izobilju.
Jedne prilike kod nas došao pokojni general Jovan Divjak. Donio neki promotivni
materijal vezan za Udruženje "Obrazovanje gradi BiH" na čijem je čelu bio on.
Tih dana kod nas počela raditi jedna nova kolegica. U toku je emisija vezana za
zdravlje. Sjedimo mi u prostoriji ispred studija u kojoj je između ostalog i radio-aparat
preko kojeg slušamo program koji se upravo emituje. Rahmetli Hajro sav važan meni
veli: -Pojačaj malo da Jovo čuje naš program.
Mlada kolegica čita -" Bauerov aspirin.." (Bayerov). Mi propadamo u zemlju. Eto, bilo
je i takvih situacija. Što bi se reklo- "Ko radi taj i griješi, a onaj koji ne radi još više".
RiadaT.
Poslednja izmena: