Šuma i stepa
Lov
s puškom i psom je divan, a užitak je izvesti se u proljeće prije zore.
Na nebu gdjegdje trepne zvijezda, povjetarac naleti kao lagani val,
nejasan šapat noći. Par bijelih gusaka, tek što su se probudile, prolaze
nijemo i polako preko puta. Ribnjak se tek počinje pušiti. Konji zvučno
gacaju po lokvama, a kočijaš zvižduče. Rub se neba rudi, zrak biva
svjetliji, cesta sve vidljivija. U seljačkim kućama gore luči crvenim
plamenom i čuju se snažni glasovi. Svjetlost nadolazi kao bujica. Sunce
se diže, nebo je vedro. Vrijeme će biti krasno. Popeli ste se na brdo.
Kakav vidik ! Rijeka se vijuga i povlači nejasno kroz maglu, za njom
livade za livadama, brežuljci, kroz vlažan sjaj prosut zrakama. Jasno se
ističe daljina.
Kako slobodno dišu grudi, kako se brzo pokreću
udovi, kako se krijepi sav čovjek, prožet svježim dahom proljeća. Ljetno
srpanjsko jutro. Tko je osim lovaca iskusio kako je lijepo švrljati u
zoru kroz grmlje. Trag vaših nogu ostaje za vama kao zelena crta na
rosnoj travi. U glavi vam se vrti i osjećate umor od obilja miomirisa.
Sunce se diže sve više i više. Evo već je vruće. “Gdje bi se tu brate
mogao napiti vode” – pitate kosca. “Pa eno vam u jaruzi bunara”. I
zaista pod obronkom krije se izvor. Svalite se na zemlju, napijete se,
ali ste lijeni da se maknete. “Ali što je ovo ? Navlači li se oblak.
Sijevnu munja. O, pa evo dvije. Trava, grmlje, sve je odjednom
potamnjelo. Kakva kišica ! Kakve munje ! Oluja je minula, izlazite iz
sjenika. Bože kako sve blista, kako je zrak svjež, kako miriše na jagode
i gljive. Već pada mrak. Večernje rumenilo planulo je kao požar. Sunce
se smirilo. Jedna se zvijezda upalila pa treperi. Vrijeme je da pođete
kući. Objesivši pušku o rame, idete brzo kao da ste umorni. Pada noć.
Mjesec izlazi, a eno dolje u selu trepere svjetla.
A kako je ta ista
šuma lijepa u jesen. Nema vjetra, ni sunca, ni svjetla, ni kretanja.
Blagim zrakom širi se jesenski miris, nalik na miris vina. Na lipama
visi posljednje zlaćano lišće. Vlažna se zemlja ugiba pod nogama. Grudi
mirno dišu, ali dušu obuzima čudan nemir.
Ideš, a pred oči ti izlaze
drage slike, draga lica, mrtva i živa. Čovjek vlada svom svojom
prošlošću, svim svojim osjećajima i silama, svom svojom dušom. Krenuli
ste u daleko lovište u stepu. Kakav stepski kraj. Pogledaš brda, kakav
vidik. Od sela do sela vode uski puteljci. Crkve se bijele, a među
vrbicima svjetluca se rječica. Vozite se sve dalje i dalje. Humovi su
sve manji, a drveća gotovo i nema. Nakon nje, beskrajne nepregledne
stepe.
A u zimski dan ići po snježnim nanosima, udisati studen, oštar
zrak, nehotice žmiriti zbog sitnog svjetlucanja meka snijega koje vas
zasljepljuje.
A prvi proljetni dani, kada sve zablista, kroz
okopnjeli snijeg već miriše ugrijana zemlja. Povjerljivo pjevaju ševe, a
bujice se valjaju iz jaruge u jarugu veselo žuboreći.
