Ivan Sergejevič Turgenjev

  • Začetnik teme Začetnik teme Lada
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Lada

Legenda
Poruka
52.167
Ivan Sergejevič Turgenjev bio je ruski romanopisac, dramski pisac, pisac pripovieki, pesnik, prevodioc i popularizator ruske književnosti na zapadu. Rođen je 09. novembra 1818. godine u Orelu, nedaleko od grada Mcenska u Rusiji, a umro 03. septembra 1883. godine u Francuskoj.

ivan-turgenjev.jpg
 
KAD MENE NE BUDE

Kada mene ne bude, kada se sve što sam bio ja raspe u prah – o ti, moja jedina prijateljice, o ti, koju sam tako jako i tako nežno voleo, ti, koja ćeš me zacielo nadživeti – ne dolazi na moj grob... Što ćeš onde?

Ne zaboravi me... Ali i ne sjćaj me se sred svakodnevnih briga, zadovoljstava i potreba... Ja ne želim ometati tvoj život, ne želim sprečiti njegov mirni tok. Ali u časovima samoće, kada te obuzme ona stidljiva i bezrazložna seta, tako poznata dobrim srcima, uzmi jednu od naših najmilijih knjiga i nađi u njoj one stranice, one retke, one rieči od kojih su nam ponekad odjednom – sećaš se? – oboma udarale na oči slatke i njeme suze. Pročitaj ih, sklopi oči i pruži mi ruku...

Nenazočnom prijatelju pruži ruku svoju. Ja je neću moći stegnuti svojom rukom; ona će ležati nepomična pod zemljom, ali sada mi godi misao da ćeš možda na svojoj ruci osetiti lagan dodir. I prikazat će ti se moj lik, a ispod sklopljenih veđa tvojih poteći će suze, slične suzama kakve smo nekad, opijeni Lepotom, zajedno ronili, o ti, jedina moja prijateljice, o ti, koju sam voleo tako snažno i tako nežno!
b71b794c3401dec5b82815becd4e7e2327c157d7.jpg
 
BEZ GNEZDA

Što ću sa sobom? Čega da se prihvatim? Ja sam kao osamljena ptica bez gnijezda. Nakostriješena, sjedi ona na goloj suhoj grani. Odvratno joj je ostati... a kamo da poleti? I evo, ona širi krila – i hita u daljinu plahovito i ravno kao golub u strahu ped jastrebom. Neće li se negdje naći kakav zelen, udoban zakutak, neće li negdje moći, barem privremeno, saviti kakvo gnjezdašce? Ptica leti, leti i pozorno gleda u nizinu. Pred njom se prostrla žuta pustinja, nijema, nepomična, mrtva... Ptica hita, prelijeće pustinju i sve gleda u nizinu, pažljivo i sjetno. Pod njom se proteglo more, žuto, mrtvo, kao pustinja, Ono doduše šumi i talasa se, ali u neprestanoj tutnjavi, u jednoličnu zibanju njegovih valova isto tako nema života, nigdje nema utočišta. Jadna se ptica umorila... Zamah njenih krila slabi; njen let postaje sve niži. Vinula bi se ona u nebo... ali ni u onoj bezdanoj pustoši ne može saviti gnijezdo! Naposljetku je privukla krila... i s otegnutim jecajem pala u more. Val ju je progutao... i odvaljao se dalje, šumoreći besmisleno kao i prije. A kamo ću ja? Nije li i meni vrijeme da se survam u more?

Turgenjev
 
KAD MENE NE BUDE

Kada mene ne bude, kada se sve što sam bio ja raspe u prah – o ti, moja jedina prijateljice, o ti, koju sam tako jako i tako nježno volio, ti, koja ćeš me zacijelo nadživjeti – ne dolazi na moj grob... Što ćeš ondje?

Ne zaboravi me... Ali i ne sjećaj me se sred svakodnevnih briga, zadovoljstava i potreba... Ja ne želim ometati tvoj život, ne želim priječiti njegov mirni tok. Ali u časovima samoće, kada te obuzme ona stidljiva i bezrazložna sjeta, tako poznata dobrim srcima, uzmi jednu od naših najmilijih knjiga i nađi u njoj one stranice, one retke, one riječi od kojih su nam ponekad odjednom – sjećaš se? – oboma udarale na oči slatke i nijeme suze. Pročitaj ih, sklopi oči i pruži mi ruku...

Nenazočnom prijatelju pruži ruku svoju. Ja je neću moći stegnuti svojom rukom; ona će ležati nepomična pod zemljom, ali sada mi godi misao da ćeš možda na svojoj ruci osjetiti lagan dodir. I prikazat će ti se moj lik, a ispod sklopljenih vjeđa tvojih poteći će suze, slične suzama kakve smo nekoć, opijeni Ljepotom, zajedno ronili, o ti, jedina moja prijateljice, o ti, koju sam volio tako snažno i tako nježno!

Turgenjev
 
Prva ljubav" (zbirka pripovedaka)​
"Pale su i poslednje pregrade - i naša ljubav se tako smirila, tako produbila, tako je bez ikakva traga nestalo svake podvojenosti da ne želimo čak ni da prozborimo ni reč, ni da izmenimo pogled....Želimo samo da dišemo, dišemo zajedno, da živimo zajedno, da budemo zajedno... pa čak i da ne znamo da smo zajedno..."
d4a79352b139636e057071fc30d9b7bcf9a7bd5b.jpg
 
BEZ GNEZDA

Što ću sa sobom? Čega da se prihvatim? Ja sam kao osamljena ptica bez gnijezda. Nakostriješena, sjedi ona na goloj suhoj grani. Odvratno joj je ostati... a kamo da poleti? I evo, ona širi krila – i hita u daljinu plahovito i ravno kao golub u strahu ped jastrebom. Neće li se negdje naći kakav zelen, udoban zakutak, neće li negdje moći, barem privremeno, saviti kakvo gnjezdašce? Ptica leti, leti i pozorno gleda u nizinu. Pred njom se prostrla žuta pustinja, nijema, nepomična, mrtva... Ptica hita, prelijeće pustinju i sve gleda u nizinu, pažljivo i sjetno. Pod njom se proteglo more, žuto, mrtvo, kao pustinja, Ono doduše šumi i talasa se, ali u neprestanoj tutnjavi, u jednoličnu zibanju njegovih valova isto tako nema života, nigdje nema utočišta. Jadna se ptica umorila... Zamah njenih krila slabi; njen let postaje sve niži. Vinula bi se ona u nebo... ali ni u onoj bezdanoj pustoši ne može saviti gnijezdo! Naposljetku je privukla krila... i s otegnutim jecajem pala u more. Val ju je progutao... i odvaljao se dalje, šumoreći besmisleno kao i prije. A kamo ću ja? Nije li i meni vrijeme da se survam u more?

Turgenjev
Prelepo moj dragi druze :heart:
 
I.Turgenjev, 1878.


...Mislim o tebi...
i mnogo drugih uspomena i slika iskrsava preda mnom-i svuda si ti,
na svim putevima svog života srećem tebe...

...Niski zidovi male udobne sobice dele nas od cilog sveta...Sami
smo,sami na celom svetu,osim nas dvoje ne postoji više ništa živo;
iza ovih prijateljskih zidova mrak je i smrt i pustoš.Ne vije to
vetar,ne lije to pljusak,nego to jadikuje i stenje Haos i plaču njegove
slepe oči.A kod nas je tišina i svetlo,i toplina i radost;nešto
veselo,nesto detinje nevino kao leptir-prše oko nas;mi se priljubili
jedno uz drugo,prislonili glavu do glave pa čitamo lepu knjigu;osećam
kako kuca tanka žilica u tvojoj nežnoj slepočnici,čujem kako živiš,a
ti čujes kako živim ja...tvoj smešak rađa se meni na licu pre nego
tebi,odgovaraš ćutke na moje pitanje bez reči..Tvoje misli i moje
misli dva su krila iste ptice koja je potonula u nebesko plavetnilo...


...O nezaboravne oči!
U koga,kamo ste upravljene sada?
Ko prima u svoju dušu Vaš pogled?...​


aad6667bcc7434e2f9552e9c4bbe9ebe73d5ea14.jpg
 
Pesme u prozi
"Na svetu ne postoji ništa jače... ni nemoćnije od reči."

" U dane sumnji, u dane mučnih razmišljanja o sudbini moje otadžbine - jedina si mi podrška i potpora ti, veliki, moćni, pravični i slobodni ruski jeziku! Kad tebe ne bi bilo, zar bih mogao da odolim očajanju, videvši sve što se dogadja u mojoj zemlji. Ali nemoguće je verovati da takav jezik nije dat velikom narodu!"
 
- Šta znači to ječanje?
- Patim, silno patim.
- Da li si čuo žubor potoka koji udara o kamenje?
- Čuo sam... ali čemu to pitanje?
- Jer taj žubor i tvoje ječanje - isti su zvuci, i više ništa. Samo evo šta: žubor potoka može da razveseli nečiji sluh, a tvoje ječanje nikoga neće ražalostiti. Ti se ne uzdržavaj, ali upamti: sve su to zvuci, zvuci - kao prasak slomljenog drveta... zvuci - i ništa više."
 
" O moja mladosti! O moja bodrosti! - klicao sam ja nekad. Ali kada sam tako klicao još sam bio mlad i bodar.
Tada sam prosto hteo da pomazim samoga sebe tužnim osećanjem, da glasno sebe požalim da se tajno poradujem. Sada ćutim i ne oplakujem glasno ono što je izgubljeno... To me ionako neporestano glođe, gluvo glodje.
Eh! Bolje je ne misliti! - uveravaju seljaci."
 
KO JE KRIV?
Ona mi je pružila svoju nežnu, bliedu ruku... a ja sam je surovo i grubo odgurnuo. Na mladom, ljupkom licu ocrtala se nedoumica; mlade dobre oči gledaju me prrekorno; čista, mlada duša ne razume me.
- Što sam skrivila? – šapću njene usne.
- Što si skrivila? – Ni najsvjetliji anđeo s najsjajnijih visina nebeskih nije nedužniji od tebe.
Pa ipak, naniela si mi veliku krivicu. Želiš li doznati za tu tešku krivicu koju ti ne možeš shvatiti, a ja nisam kadar da ti objasnim?
Evo je: Ti si – mladost, ja – starost
9bee2a54dd1465ac2910f5e775b21ed846885fa6.gifv
 
Šuma i stepa
Lov
s puškom i psom je divan, a užitak je izvesti se u proljeće prije zore.
Na nebu gdjegdje trepne zvijezda, povjetarac naleti kao lagani val,
nejasan šapat noći. Par bijelih gusaka, tek što su se probudile, prolaze
nijemo i polako preko puta. Ribnjak se tek počinje pušiti. Konji zvučno
gacaju po lokvama, a kočijaš zvižduče. Rub se neba rudi, zrak biva
svjetliji, cesta sve vidljivija. U seljačkim kućama gore luči crvenim
plamenom i čuju se snažni glasovi. Svjetlost nadolazi kao bujica. Sunce
se diže, nebo je vedro. Vrijeme će biti krasno. Popeli ste se na brdo.
Kakav vidik ! Rijeka se vijuga i povlači nejasno kroz maglu, za njom
livade za livadama, brežuljci, kroz vlažan sjaj prosut zrakama. Jasno se
ističe daljina.
Kako slobodno dišu grudi, kako se brzo pokreću
udovi, kako se krijepi sav čovjek, prožet svježim dahom proljeća. Ljetno
srpanjsko jutro. Tko je osim lovaca iskusio kako je lijepo švrljati u
zoru kroz grmlje. Trag vaših nogu ostaje za vama kao zelena crta na
rosnoj travi. U glavi vam se vrti i osjećate umor od obilja miomirisa.
Sunce se diže sve više i više. Evo već je vruće. “Gdje bi se tu brate
mogao napiti vode” – pitate kosca. “Pa eno vam u jaruzi bunara”. I
zaista pod obronkom krije se izvor. Svalite se na zemlju, napijete se,
ali ste lijeni da se maknete. “Ali što je ovo ? Navlači li se oblak.
Sijevnu munja. O, pa evo dvije. Trava, grmlje, sve je odjednom
potamnjelo. Kakva kišica ! Kakve munje ! Oluja je minula, izlazite iz
sjenika. Bože kako sve blista, kako je zrak svjež, kako miriše na jagode
i gljive. Već pada mrak. Večernje rumenilo planulo je kao požar. Sunce
se smirilo. Jedna se zvijezda upalila pa treperi. Vrijeme je da pođete
kući. Objesivši pušku o rame, idete brzo kao da ste umorni. Pada noć.
Mjesec izlazi, a eno dolje u selu trepere svjetla.
A kako je ta ista
šuma lijepa u jesen. Nema vjetra, ni sunca, ni svjetla, ni kretanja.
Blagim zrakom širi se jesenski miris, nalik na miris vina. Na lipama
visi posljednje zlaćano lišće. Vlažna se zemlja ugiba pod nogama. Grudi
mirno dišu, ali dušu obuzima čudan nemir.
Ideš, a pred oči ti izlaze
drage slike, draga lica, mrtva i živa. Čovjek vlada svom svojom
prošlošću, svim svojim osjećajima i silama, svom svojom dušom. Krenuli
ste u daleko lovište u stepu. Kakav stepski kraj. Pogledaš brda, kakav
vidik. Od sela do sela vode uski puteljci. Crkve se bijele, a među
vrbicima svjetluca se rječica. Vozite se sve dalje i dalje. Humovi su
sve manji, a drveća gotovo i nema. Nakon nje, beskrajne nepregledne
stepe.
A u zimski dan ići po snježnim nanosima, udisati studen, oštar
zrak, nehotice žmiriti zbog sitnog svjetlucanja meka snijega koje vas
zasljepljuje.
A prvi proljetni dani, kada sve zablista, kroz
okopnjeli snijeg već miriše ugrijana zemlja. Povjerljivo pjevaju ševe, a
bujice se valjaju iz jaruge u jarugu veselo žuboreći.
 

Back
Top