Odrasla jesam.I na tezi nacin shvatila ono sto su me roditelji trebali davno nauciti.Da na prvom mestu moram voleti sebe.Volela sam tu novu bolju mene.Postajala sam zadovoljnija sobom.Bar malo.
Jer nesto je nedostajalo.Nije vise bilo vatre.Tek ponekad sevnula bi varnica koju bi on,moja zelja,probudio pogledom u prolazu.O,vidjala sam ga ja.S vremena na vrema.Ponekad.Svakih par meseci ili nedelja.Znala sam sta radi,kako je.Secam se trenutka kada sam shvatila.Da je moj dobar drug s kojim se druzim vec mesecima ustvari njegov rodjeni brat.Kako nisam ranije shvatila?Pomenuo bi brata ponekad ali nisam obracala paznju.Nije ni licio na njega.Nebo i zemlja.Veliki meda.Dva metra u visinu,tri u sirinu.Ekipa iz kraja.Ljudi su ga se plasili.Bespotrebno.Toliko neznosti u tako velikom coveku...Secam se blesavih razgovora koje smo vodili.I dan danas se nasmejem kad pomislim na njega.Bio je jedan od retkih.Onaj koga mozete nazvati prijateljem.Sto se druzio samnom nemam pojma.Nekoliko godina stariji od mene.Na glasu.Ne losem,ali ipak.Valjda mu se dopao bunt koji je video u klinki koja mu je dopirala do visine laktova.
Vozio me je na motoru svaki dan.Kupao se samnom 1-og aprila na mogrenu.Ucio me kako da podignem haubu, sipam ulje i vodu u motor a ni vozacku nisam imala.kupovao mi omiljene slatkise.Govorio je da dobro crtam i terao me da stalno iznova prepravljam raspored prostrorija u planu kuce koju je nameravao da prosiri.U dvoristu pored porodicne kuce, u kojoj je ziveo sa majkom dok se brat za par meseci ne vrati iz inostranstva.I dok se on ne ozeni.secam se koliko se naljutio na mene sto sam posle pola sata zbrisala sa zurke koju je napravio povodom otvaranja novog lokala.posle 15 minuta zurke videla sam ga.Pitala sam nekog pored sebe ko je taj i otkud on tu.To mu je brat.Pobegla sam glavom bez obzira.I proredila druzenje sa Medom.Jos dva ili tri puta sam usla u medino dvoriste i to kada sam bila sigurna da mu brat nije tu.Ljutio se moj meda ali sam precutala.I danas mi je zao.Slusala sam kako prica o bratu i postavljala pitanja.Pricao mi je sve o njemu.Iskreno,i ne sluteci da ga znam,i zasto pitam.Volela bih da sam mu rekla.Tada sam bila glupa.Nikada necu imati priliku da to ispravim.Jer Mede vise nema.
Umro je pomazuci nekome.Prijateljici,zeni koju je muz maltretirao.Sasuo je tri metka u telo mog druga.Borio se Meda.I izgubio.Iza njega ostalao je mnogo slomljenih srca.Majka koja......Ostala je devojka u cetvrtom mesecu trudnoce,tri nedelje pred vencanje.Brat koji je deo sebe sahranio s njim.Drugovi,prijatelji...I ja.Koja nisam prisustvovala sahrani da me njegov brat ne vidi.Otisla sam sutradan.Stavila bele ruze pored drvenog krsta.I oprostila se.Zbogom Medo.Pocivaj u miru.Oni koji te vole nikada te nece zaboraviti...
Jer nesto je nedostajalo.Nije vise bilo vatre.Tek ponekad sevnula bi varnica koju bi on,moja zelja,probudio pogledom u prolazu.O,vidjala sam ga ja.S vremena na vrema.Ponekad.Svakih par meseci ili nedelja.Znala sam sta radi,kako je.Secam se trenutka kada sam shvatila.Da je moj dobar drug s kojim se druzim vec mesecima ustvari njegov rodjeni brat.Kako nisam ranije shvatila?Pomenuo bi brata ponekad ali nisam obracala paznju.Nije ni licio na njega.Nebo i zemlja.Veliki meda.Dva metra u visinu,tri u sirinu.Ekipa iz kraja.Ljudi su ga se plasili.Bespotrebno.Toliko neznosti u tako velikom coveku...Secam se blesavih razgovora koje smo vodili.I dan danas se nasmejem kad pomislim na njega.Bio je jedan od retkih.Onaj koga mozete nazvati prijateljem.Sto se druzio samnom nemam pojma.Nekoliko godina stariji od mene.Na glasu.Ne losem,ali ipak.Valjda mu se dopao bunt koji je video u klinki koja mu je dopirala do visine laktova.
Vozio me je na motoru svaki dan.Kupao se samnom 1-og aprila na mogrenu.Ucio me kako da podignem haubu, sipam ulje i vodu u motor a ni vozacku nisam imala.kupovao mi omiljene slatkise.Govorio je da dobro crtam i terao me da stalno iznova prepravljam raspored prostrorija u planu kuce koju je nameravao da prosiri.U dvoristu pored porodicne kuce, u kojoj je ziveo sa majkom dok se brat za par meseci ne vrati iz inostranstva.I dok se on ne ozeni.secam se koliko se naljutio na mene sto sam posle pola sata zbrisala sa zurke koju je napravio povodom otvaranja novog lokala.posle 15 minuta zurke videla sam ga.Pitala sam nekog pored sebe ko je taj i otkud on tu.To mu je brat.Pobegla sam glavom bez obzira.I proredila druzenje sa Medom.Jos dva ili tri puta sam usla u medino dvoriste i to kada sam bila sigurna da mu brat nije tu.Ljutio se moj meda ali sam precutala.I danas mi je zao.Slusala sam kako prica o bratu i postavljala pitanja.Pricao mi je sve o njemu.Iskreno,i ne sluteci da ga znam,i zasto pitam.Volela bih da sam mu rekla.Tada sam bila glupa.Nikada necu imati priliku da to ispravim.Jer Mede vise nema.
Umro je pomazuci nekome.Prijateljici,zeni koju je muz maltretirao.Sasuo je tri metka u telo mog druga.Borio se Meda.I izgubio.Iza njega ostalao je mnogo slomljenih srca.Majka koja......Ostala je devojka u cetvrtom mesecu trudnoce,tri nedelje pred vencanje.Brat koji je deo sebe sahranio s njim.Drugovi,prijatelji...I ja.Koja nisam prisustvovala sahrani da me njegov brat ne vidi.Otisla sam sutradan.Stavila bele ruze pored drvenog krsta.I oprostila se.Zbogom Medo.Pocivaj u miru.Oni koji te vole nikada te nece zaboraviti...