2001g
Prosla je godina.I dobar deo sledece.Sve je isto.Jos uvek se grcevito drzim ljubavnika.Jedina promena je sto sam se upisala na faks.I promenila posao.Istina,nije mnogo bolji,ali placa racune.
Vrelo popodne.Sedim u basti kafea moje zgrade i hladim se.Nigde nikoga.Asfalt isijava 100c cini mi se.
Namera ili slucajnost?
Par metara dalje ulicom prolazi plavi kabriolet a za volanom je muskarac iz mercedesa.
Automobil klizi jos nekoliko metara a zatim cujem skripu kocnica.Gledam u potiljak vozaca.On se ne okrece.Nece.Ali ja vidim njegov odraz u retrovizoru.Onda polako odlazi niz ulicu.
Ponovo.
Tri sata je popodnea oko mene mrak.Cak,cini mi se da vidim i poneku zvezdu.
Ceo dan sedim i gledam kroz prozor.Kabrioleta nema.I znam da nece doci.
Nisam sigurna sta osecam u tim trenutcima.
Ujutru preskacem svoj ritual ispijanja prve kafe kod kuce.Umesto toga sedim u istoj basti satima,ne videci nista osim potiljak i oci u retrovizoru.Podne je vec odavno prosloBuljim u jednu tacku prividno mirna i pomirena s tim da ga necu videti.Pitam se jesam li luda?
U uglu oka primecujem tamnu senku.Podizem glavu i vidim kip.
Deya vu.
Lagano,korak po korak,prilazi.
Ti koraci odzvanjaju.
U grudima supljina.Praznina bez dna.Ne cuje se nista osim zastrasujuceg zvuka koraka.Cine se poput grmljavine.U vazduhu je preko 40c a njegovo lice donosi oluju.Obuzima me istovremeno strah,stid,krivica,radost...kovitlac emocija.
Ocekujem bujicu reci.Bez zastajkivanja prolazi kroz bastu iza mene i ulazi na vrata malog kafea.Seda u najudaljeniji separe u cosku.
Nista mi nije jasno.Minuti su se pretvorili u sate.Neko pametan bi se pokupio i nestao bez\ glasa odatle.Ne i ja.Buntovnik u meni sapuce...U delicu sekunde stojim ispred njega
-Jel slobodno?
-Nije.
Na pola pokreta,u nameri da odem cujem zapovednicko:Sedi.
Sedam gledajuci ga prkosno u oci.Ko je on da mi se tako obraca?!
Vise konstatuje nego sto pita:Znas li da mi niko nikada nesto slicno nije priredio.
Sta?Prodrmao ego?!Spustio na zemlju?"Sta si ti?Bog!?!Znam.Izvini.Mislim ali ne govorim.
Cutim.
Mislis li da si dobro izabrala?
I dalje cutim.
I dalje govori.
S mrznjom reklo bi se.Odlazim.Vracam se.Oboje cutimo.Gledamo se.
Odjednom,tu,ispred mene,u najmracnijem cosku se pomalja sunce.Nesto sto lici na osmeh.Da,to jeste osmeh.Postaje sve siri.Gledamo se u tisini sa osmehom na usnama.U tisini koja govori vise od hiljadu reci.Napisanih ili izgovorenih.I pocinje razgovor.Sedimo i pricamo satima.Sada nemam pojma o cemu smo toliko pricali,a neprestano smo upadali jedno drugom u rec.
Neko me zove.Odlazim.Vracam se.
U jednom trenutku izgovaram neciju tudju recenicu.Tudjim glasom.Ludilo u glavi,tama pred ocima.Ukus metala u ustima.
Gledam u to lice.Menja se pred mojim ocima,kao na usporenom snimku.
Izlazim napolje za njim.Kroz vrata malog kafea sa tri stepenika.
Po drugi put u zivotu sam stajala na pretposlednjem stepeniku i gledala u lice jednog i profil drugog muskarca.
Gledala sam muskarca iz mercedesa kako u plavom kabrioletu odlazi niz ulicu.Ponovo.
Kao na traci koju neko gore premotava.Kao da se taj odlazak ponavlja po,ranije vec iscrtanom,sablonu.Isti akteri su prisutni i ovaj put.Pozornica je za nijansu izmenjena ,skracena tek za nekoliko stepenika i drugaciji izlog ulice ali glavni glumci su i dalje tu.Ne mogu da izostanu.
Prosla je godina.I dobar deo sledece.Sve je isto.Jos uvek se grcevito drzim ljubavnika.Jedina promena je sto sam se upisala na faks.I promenila posao.Istina,nije mnogo bolji,ali placa racune.
Vrelo popodne.Sedim u basti kafea moje zgrade i hladim se.Nigde nikoga.Asfalt isijava 100c cini mi se.
Namera ili slucajnost?
Par metara dalje ulicom prolazi plavi kabriolet a za volanom je muskarac iz mercedesa.
Automobil klizi jos nekoliko metara a zatim cujem skripu kocnica.Gledam u potiljak vozaca.On se ne okrece.Nece.Ali ja vidim njegov odraz u retrovizoru.Onda polako odlazi niz ulicu.
Ponovo.
Tri sata je popodnea oko mene mrak.Cak,cini mi se da vidim i poneku zvezdu.
Ceo dan sedim i gledam kroz prozor.Kabrioleta nema.I znam da nece doci.
Nisam sigurna sta osecam u tim trenutcima.
Ujutru preskacem svoj ritual ispijanja prve kafe kod kuce.Umesto toga sedim u istoj basti satima,ne videci nista osim potiljak i oci u retrovizoru.Podne je vec odavno prosloBuljim u jednu tacku prividno mirna i pomirena s tim da ga necu videti.Pitam se jesam li luda?
U uglu oka primecujem tamnu senku.Podizem glavu i vidim kip.
Deya vu.
Lagano,korak po korak,prilazi.
Ti koraci odzvanjaju.
U grudima supljina.Praznina bez dna.Ne cuje se nista osim zastrasujuceg zvuka koraka.Cine se poput grmljavine.U vazduhu je preko 40c a njegovo lice donosi oluju.Obuzima me istovremeno strah,stid,krivica,radost...kovitlac emocija.
Ocekujem bujicu reci.Bez zastajkivanja prolazi kroz bastu iza mene i ulazi na vrata malog kafea.Seda u najudaljeniji separe u cosku.
Nista mi nije jasno.Minuti su se pretvorili u sate.Neko pametan bi se pokupio i nestao bez\ glasa odatle.Ne i ja.Buntovnik u meni sapuce...U delicu sekunde stojim ispred njega
-Jel slobodno?
-Nije.
Na pola pokreta,u nameri da odem cujem zapovednicko:Sedi.
Sedam gledajuci ga prkosno u oci.Ko je on da mi se tako obraca?!
Vise konstatuje nego sto pita:Znas li da mi niko nikada nesto slicno nije priredio.
Sta?Prodrmao ego?!Spustio na zemlju?"Sta si ti?Bog!?!Znam.Izvini.Mislim ali ne govorim.
Cutim.
Mislis li da si dobro izabrala?
I dalje cutim.
I dalje govori.
S mrznjom reklo bi se.Odlazim.Vracam se.Oboje cutimo.Gledamo se.
Odjednom,tu,ispred mene,u najmracnijem cosku se pomalja sunce.Nesto sto lici na osmeh.Da,to jeste osmeh.Postaje sve siri.Gledamo se u tisini sa osmehom na usnama.U tisini koja govori vise od hiljadu reci.Napisanih ili izgovorenih.I pocinje razgovor.Sedimo i pricamo satima.Sada nemam pojma o cemu smo toliko pricali,a neprestano smo upadali jedno drugom u rec.
Neko me zove.Odlazim.Vracam se.
U jednom trenutku izgovaram neciju tudju recenicu.Tudjim glasom.Ludilo u glavi,tama pred ocima.Ukus metala u ustima.
Gledam u to lice.Menja se pred mojim ocima,kao na usporenom snimku.
Izlazim napolje za njim.Kroz vrata malog kafea sa tri stepenika.
Po drugi put u zivotu sam stajala na pretposlednjem stepeniku i gledala u lice jednog i profil drugog muskarca.
Gledala sam muskarca iz mercedesa kako u plavom kabrioletu odlazi niz ulicu.Ponovo.
Kao na traci koju neko gore premotava.Kao da se taj odlazak ponavlja po,ranije vec iscrtanom,sablonu.Isti akteri su prisutni i ovaj put.Pozornica je za nijansu izmenjena ,skracena tek za nekoliko stepenika i drugaciji izlog ulice ali glavni glumci su i dalje tu.Ne mogu da izostanu.