2006g
Prosla je godina.I dve.Prolazi i treca.Jadno je zivljenje u utocistu samoce.Lazem boga,druge ljude,sebe.Njega ne mogu.Ne smem.Zato se drzim podalje.Jer prozrece svaku moju laz.Da ga ne volim,da ga ne zelim.I zato izgledam zadovoljno.Srecno.U zivotu sve mi bolje ide.Imam svoj novac i svoj krov nad glavom.Odavno vec sam sama.I odgovara mi tako.Pravim se da mi je sve potaman.A niko ne vidi prazninu u ocima.U dusi je nema.Zato sto nije moja.Mefistova je.Njemu pripada.Jednoga dana doci ce po nju.Zajedno sa smrcu.Ali to nece biti smrt,zato sto ce imati njegovo lice i oci,cini mi se.Do tada,posto moja dusa ionako nije moja,pomislih da ce nestati bol.Pomislih da imam snage ponovo ljubiti.Necije tudje usne.Zvati necije drugo ime.A da ne zvuci kao njegovo.Pomislih da ga necu zeleti.Da mogu, snagom volje,preziveti i preboleti.I ako vec ovako prokleta ne mogu voleti nikog drugog, da mogu ne voleti ni njega.Ili bar odglumiti.Da mi nije ni prva ni poslednja misao.Da mi nije vazan,da me ne boli...Prevarih se.Jer,ostalo je...tamo negde...na mestu naseg prvog poljupca...nesto.Ostale su nase seni tamo.Ili prokletstvo.Naneto njegovim rukama,pomesano sa onim zena iz moje porodice.Krst prokletstva ostavljen meni u nasledje.Ne znam koliko zena.Moja majka,njena,njene majke majka..Moja mama je ostala sama s 30 i nesto.Otac je uvenuo.Baka je umrla odmah po rodjenju moje majke.Deda je otisao 3 meseca kasnije,za njom.Nasli su ga naslonjenog na njen spomenik.Umro je od slomljenog srca,kazu.Prabaka je ostala udovica s 22e.I tako redom unazad.Sve do Eve,cini mi se.Sada je red na mene, izgledaSamo neka se tu zavrsi.Lakse cu podneti.
Prosla je godina.I dve.Prolazi i treca.Jadno je zivljenje u utocistu samoce.Lazem boga,druge ljude,sebe.Njega ne mogu.Ne smem.Zato se drzim podalje.Jer prozrece svaku moju laz.Da ga ne volim,da ga ne zelim.I zato izgledam zadovoljno.Srecno.U zivotu sve mi bolje ide.Imam svoj novac i svoj krov nad glavom.Odavno vec sam sama.I odgovara mi tako.Pravim se da mi je sve potaman.A niko ne vidi prazninu u ocima.U dusi je nema.Zato sto nije moja.Mefistova je.Njemu pripada.Jednoga dana doci ce po nju.Zajedno sa smrcu.Ali to nece biti smrt,zato sto ce imati njegovo lice i oci,cini mi se.Do tada,posto moja dusa ionako nije moja,pomislih da ce nestati bol.Pomislih da imam snage ponovo ljubiti.Necije tudje usne.Zvati necije drugo ime.A da ne zvuci kao njegovo.Pomislih da ga necu zeleti.Da mogu, snagom volje,preziveti i preboleti.I ako vec ovako prokleta ne mogu voleti nikog drugog, da mogu ne voleti ni njega.Ili bar odglumiti.Da mi nije ni prva ni poslednja misao.Da mi nije vazan,da me ne boli...Prevarih se.Jer,ostalo je...tamo negde...na mestu naseg prvog poljupca...nesto.Ostale su nase seni tamo.Ili prokletstvo.Naneto njegovim rukama,pomesano sa onim zena iz moje porodice.Krst prokletstva ostavljen meni u nasledje.Ne znam koliko zena.Moja majka,njena,njene majke majka..Moja mama je ostala sama s 30 i nesto.Otac je uvenuo.Baka je umrla odmah po rodjenju moje majke.Deda je otisao 3 meseca kasnije,za njom.Nasli su ga naslonjenog na njen spomenik.Umro je od slomljenog srca,kazu.Prabaka je ostala udovica s 22e.I tako redom unazad.Sve do Eve,cini mi se.Sada je red na mene, izgledaSamo neka se tu zavrsi.Lakse cu podneti.