Treci put rastali smo se u Septembru.Svitao je jos jedan novi dan.
Kazu ljudi-treca sreca.Moja treca bila je nesreca.Te noci meseceva pesma bila je lepsa nego ikada.Savrsenstvo.I on.Moja iluzija pretvorena u svarnost.Blizi mi je nego ikada.Blizi od bilo koga a da to cak i ne zna.Sada su njegovi dodiri vec poznati.Drzi me u zagrljaju.
-Volis li me?
Pesma je stala.Najlepsi zvuci su utihnuli.Muk i tisina.I pitanje koje odzvanja.Po drugi put.
-Volis li me?
Skamenjena,bez osmeha,gledam u te oci.Treci put.
-Volis li me?
-Mrzim te.
Izgovaram ozbiljno.Mirno.Ubedljivo.Deo mene zaista to misli.Mrzim ga.Mrzim ga zato sto me je pronasao u moru ljudi.zato sto mi se urezao tako duboko ispod koze.Mrzim ga zato sto ga toliko volim.Zato sto bez njega ne postojim.
Steze me jako,da zaboli.Jos satima lezimo i razgovaramo.O svemu i svacemu.O nekim drugim ljudima.Samo ne o nama.Prekida me usred neke nevazne recenice.
Pita: Je li,Hocemo li mi ceo zivot ovako?
Otcutah uplasena..Samo sam se nasmejala.
A u sebi sam se pitala.Ovako?Ne.Ne,necemo,resih u tom trenu.Ne, jer previse je.Previse ljubavi.previse bola,previse je zelje.Jer previse te volim.Previse svega.
U svitanje smo se rastali.Da se nikada vise ne sastanemao,mislila sam.Dok je sunce izlazilo grizla sam usne do krvi.Da ne zaplacem.
Rekoh sebi da je on moja najveca greska.
Da nisam stavila ruke na njegova ramena koliko bi mi zivot laksi bio.
Tog dana poslala sam mu poruku.Vise nije ni bitno kakve sadrzine.Odradila je svoje.Misija uspesno obavljena.Da ne zove vise.Da mi ne dolazi.Da li je barem naslutio?Da li je,makar na tren pomislio,da je iz ljubavi?Zbog oboje.Bila sam ubedjena,ma i sada sam,da je tako najbolje.
Kazu ljudi-treca sreca.Moja treca bila je nesreca.Te noci meseceva pesma bila je lepsa nego ikada.Savrsenstvo.I on.Moja iluzija pretvorena u svarnost.Blizi mi je nego ikada.Blizi od bilo koga a da to cak i ne zna.Sada su njegovi dodiri vec poznati.Drzi me u zagrljaju.
-Volis li me?
Pesma je stala.Najlepsi zvuci su utihnuli.Muk i tisina.I pitanje koje odzvanja.Po drugi put.
-Volis li me?
Skamenjena,bez osmeha,gledam u te oci.Treci put.
-Volis li me?
-Mrzim te.
Izgovaram ozbiljno.Mirno.Ubedljivo.Deo mene zaista to misli.Mrzim ga.Mrzim ga zato sto me je pronasao u moru ljudi.zato sto mi se urezao tako duboko ispod koze.Mrzim ga zato sto ga toliko volim.Zato sto bez njega ne postojim.
Steze me jako,da zaboli.Jos satima lezimo i razgovaramo.O svemu i svacemu.O nekim drugim ljudima.Samo ne o nama.Prekida me usred neke nevazne recenice.
Pita: Je li,Hocemo li mi ceo zivot ovako?
Otcutah uplasena..Samo sam se nasmejala.
A u sebi sam se pitala.Ovako?Ne.Ne,necemo,resih u tom trenu.Ne, jer previse je.Previse ljubavi.previse bola,previse je zelje.Jer previse te volim.Previse svega.
U svitanje smo se rastali.Da se nikada vise ne sastanemao,mislila sam.Dok je sunce izlazilo grizla sam usne do krvi.Da ne zaplacem.
Rekoh sebi da je on moja najveca greska.
Da nisam stavila ruke na njegova ramena koliko bi mi zivot laksi bio.
Tog dana poslala sam mu poruku.Vise nije ni bitno kakve sadrzine.Odradila je svoje.Misija uspesno obavljena.Da ne zove vise.Da mi ne dolazi.Da li je barem naslutio?Da li je,makar na tren pomislio,da je iz ljubavi?Zbog oboje.Bila sam ubedjena,ma i sada sam,da je tako najbolje.