Jedan pokvareni klima uredjaj kriv je za sve.
Namera ili slucajnost?
Mojoj mami je bilo uzasno vruce,a ja kao i svaka dobra cerka slusam mamu.Izlazim iz prodavnice sa rukama punim kesa.Znoj se sliva niz vrat.U 3 sata popodne na mediteranu iz kuce izlazi samo lud.I tu,na 46c+,vreme staje.Nije vise ni vruce ni hladno.Vreme stoji.Ja stojim.Otvorenih usta stojim na sred ulice i blenem u goli torzo muskarca iz mercedesa.
Klik.
-Sta radis tu?-pitam glupavo.
-Nista,a ti?
Vidim,iznenadjen je.
Ja jos vise.
Ne vise zato sto ga vidim tu,samo u sortsu.Nekako,posle prvog soka,deluje kao da treba da smo tu.Da stojimo jedno naspram drugog.U glavi se razilazi magla i vidim sta je to sto mi smeta.Prijatan je.Ni traga ljutnji,zlovolji,aroganciji.Susta ljubaznost i kultura.Skoro sat vremena stojimo na vrelom,vrelom asfaltu i -caskamo.Sada,sa ove vremenske distance,smejem se tome.Ali tada na tom mestu,stojeci naspram njega,nisam ni osetila tu vrucinu.Iako se haljina lepila za mene.
Rastajemo se,konacno.Nada za neki novi namerni susret gasi se.Kaze:sacekaj.ulazi u prodavnicu a ja ostajem napolju sa haosom u glavi.Pomislih u jednom trenu blesavo otisao je po sladoled.Izlazi i pruza mi parce papira.Kaze:Javi se.i jos kaze:Vidimo se.i odlazi niz ulicu.Drzim papir u ruci i gledam za njim.Zatim u papir u mojoj ruci.Na njemu je broj i nista vise.Potpuno zbunjenoj nista mi nije jasno.Zasto?Zasto sada?zasto ovako?Zasto?Zasto?
Osamucena,ulazim na vrata stana,a da se ne secam kako sam tu stigla.Mama pita: gde si do sad,a zatim me pogleda i pita:sta ti je?jadna mama,mislila je da sam dobila suncanicu.Dani se vuku sporo poput godina.Svakodnevno uzimam to malo parce papira u ruke,vrtim ga izmedju pristiju,drzim na dlanu,buljim u njega satima kao da ce mi nesto reci.Onda ga vracam u fioku.Pa opet isto.Nemam hrabrosti da okrenem taj broj.A ni snage da ga bacim.
Namera ili slucajnost?
Mojoj mami je bilo uzasno vruce,a ja kao i svaka dobra cerka slusam mamu.Izlazim iz prodavnice sa rukama punim kesa.Znoj se sliva niz vrat.U 3 sata popodne na mediteranu iz kuce izlazi samo lud.I tu,na 46c+,vreme staje.Nije vise ni vruce ni hladno.Vreme stoji.Ja stojim.Otvorenih usta stojim na sred ulice i blenem u goli torzo muskarca iz mercedesa.
Klik.
-Sta radis tu?-pitam glupavo.
-Nista,a ti?
Vidim,iznenadjen je.
Ja jos vise.
Ne vise zato sto ga vidim tu,samo u sortsu.Nekako,posle prvog soka,deluje kao da treba da smo tu.Da stojimo jedno naspram drugog.U glavi se razilazi magla i vidim sta je to sto mi smeta.Prijatan je.Ni traga ljutnji,zlovolji,aroganciji.Susta ljubaznost i kultura.Skoro sat vremena stojimo na vrelom,vrelom asfaltu i -caskamo.Sada,sa ove vremenske distance,smejem se tome.Ali tada na tom mestu,stojeci naspram njega,nisam ni osetila tu vrucinu.Iako se haljina lepila za mene.
Rastajemo se,konacno.Nada za neki novi namerni susret gasi se.Kaze:sacekaj.ulazi u prodavnicu a ja ostajem napolju sa haosom u glavi.Pomislih u jednom trenu blesavo otisao je po sladoled.Izlazi i pruza mi parce papira.Kaze:Javi se.i jos kaze:Vidimo se.i odlazi niz ulicu.Drzim papir u ruci i gledam za njim.Zatim u papir u mojoj ruci.Na njemu je broj i nista vise.Potpuno zbunjenoj nista mi nije jasno.Zasto?Zasto sada?zasto ovako?Zasto?Zasto?
Osamucena,ulazim na vrata stana,a da se ne secam kako sam tu stigla.Mama pita: gde si do sad,a zatim me pogleda i pita:sta ti je?jadna mama,mislila je da sam dobila suncanicu.Dani se vuku sporo poput godina.Svakodnevno uzimam to malo parce papira u ruke,vrtim ga izmedju pristiju,drzim na dlanu,buljim u njega satima kao da ce mi nesto reci.Onda ga vracam u fioku.Pa opet isto.Nemam hrabrosti da okrenem taj broj.A ni snage da ga bacim.