Istinite & poluistinite priče- Marko deo četvrti

Marko je bio sasvim ok dečko čak i zanimljiv. Da nije bila tolika razlika u godinama ja bih ga povela na jesen u veliki grad. Nekako bi se mi snašli. Možda bi i bili zajedno ko zna do kada.
Međutim bio je ipak linac za mene.
Marko je sam naučio da svira gitaru. U tom trenutku je znao nekih tridesetak pesama, što domaćih što stranih. Voleo je Šekspira. Često mi je recitovao, čak i poduže odlomke.
Moram priznati trudio se oko mene. Hteo je da mi priđe po svaku cenu. Malo je imao zadršku pošto me zna dugo dugo godina. Ipak ja sam bila već odrasla dok je on bio dete.
A opet, moram priznati, ja sam mu malo dala povoda svojim ponašanje. A on kao napaljeni klinac, koga cepaju hormoni nije mogao da raspozna da li ga foliram ili se stvarno ložim na njega.
Iskazivao je neku pažnu i zahvalnost prema meni. I mogla sam po njegovom ponasanju da primetim da mu nije stalo po svaku cenu da umoči ali da bi voleo. Videlo mu se u očima.
Iskrena da budem Marko je bio fin decko, simpatičan i romantičan, a pomalo je i vežbao u teretani.
Dolazeći tako kod mene na kafu, donoseći puter kifle, čoko bananice i medeno srce, trudio se oko mene. Pričao priče, recitovao stihove, zasmejavao me... po nekada vozio na motoru na posao....
Uspeo je da pokrene i po neki leptirić u mom stomaku.
 
...kako je vreme prolazilo primetila sam da Marko postaje sve mršaviji.To se posebno videlo kada je svraćao kod mene,njegove divne crne oči su bile prazne i usahle.Prvo sam pomislila da je to od treniranja,kao svaki klinac mislio je da me može impresionirati sa mišićima,htela sam da kažem nešto ali nisam želela da to pogrešno shvati.No,odjednom je Marko prestao da dolazi.Isprva nisam puno razmišljala o tome,no kako Marko nije dolazio već dve sedmice zabrinula sam se.Odlučila sam da malo pronjuškam.Idući kući jedne kišne letnje večeri primetih da mi u susret ide Markova komšinica Milka.Milka je bila žena u godinama,imala je troje dece i muža penzionera,koji je uvek nešto popravljao na svojim kolima.Pošto smo razmenile pozdrave usudih se da pitam gde je Marko,nisam ga odavno videla.
-Marko je u bolnici.-kratko mi odgovori Milka.
-U bolnici??-u mom glasu se mogao osetiti šok i iznenađenje.
-Znate li šta mu je,da li će biti dobro?-uplašeno upitah.
-Ma izgleda je upoznao neku fuficu,koja nije htela da mu da,pa se satrao šlajfajući ga,pa sad moraju da mu daju infuziju.-ravnodušno reče Milka i produži dalje,pošto je kiša postajala sve jača.
Iako se kiša već dobrano pretvorila u pljusak,i dalje sam stajala na istom mestu i razmišljala da li sam trebala dati Marku da umoči.Da,trebala sam,inače sada ne bi bio u bolnici.Tada sam donela tvrdu odluku da dam svakom sledećem,kako ne bi doživeo Markovu sudbinu.
 

Back
Top