ISPOD STARE ŠLJIVE - LEPOTA



sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)​


ISPOD STARE ŠLJIVE - LEPOTA

Vilinski vez


Strpljivo čeka ta stara šljiva. Sad će deda Pera da naidje. One najviše liske ga ugledaše kako ide lagano kolskim putem. Tandrču kolica po džombama. Oko dedinih opanaka, uvek su dva malena oblaka prašine. Kad se umore, legnu na opanke da odmore. Zna šljiva....da dan već oseća umor, pa će sad sesti da lecka dane dušom. I zna, da će sa druge strane, iz pravca sela, doći veliki oblak prašine okićen dečijom grajom....ooooo, evo ih ....dolaze potoci

Deda stiže prvi, seda uz uzdah, skida kačket i stavlja ga preko kolena. Poranili su bogme danas, pomisli, gledajući kako buljuk dece veselo trči pored Paunovog dvorišta, pa pored naherene ograde od Miloradove avlije....
Uz pozdrav dedi, zadihani i zajapureni sedaju u krug oko njega....Šljiva zašušta, pa ućuta.

Ovo polje, vama izgleda obično, jer je vaše i znaete ga od kako se ispileste. S’g će čujete priču o čudnovatosti njegovoj. Ovo vi je deco, polje čarobno. Svašta se tu dogadjalo od davnina. Je l’ mož’ da zamislite ovoj polje ispresecano sas potočići?
„Celo polje?“ pita Mladenov glas
Da, celo. Odavde, od ovuj staru šljivu, pa sve dole do Moravu, i levo i desno od šljivu dokle vi oko vidi. Tia su potoci, na zemlji, izgledali kao vez na platnu, kao da je navezen veliki puž koji nosi svoju kućicu.
„Je l’ golać deda Pero?“ upita Ostoja, a usta mu ostaše otvorena
„Nije golać, čuješ da je deda rekao da nosi kućicu“ reče Bisa, rukom gurajući Ostojinu donju vilicu, te se usta zatvoriše.
Deda se na taj njen pokret, tako brižan i jednostavan, samo nasmeši.
Sve su ti potočići išli u krug. Gde jedan nestane, drugi izvire. I sve tako po polju, jedan u drugi uviraše, i jedan iz drugog izviraše.
Gledaju ga deca.....more, nije gi jasno...hmmmm
De imenjače, donesi neko drvce da vi nacrtam
Petar skoči, pogleda po zemlji okolo, i sa uvrate Gvozdenove njive, u kojoj su se baškarile glavice kupusa, donese pisaljku dedi.
Očas posla, dečije znatiželjne oči ugledaše na zemlji nacrtanu kružnu šaru sa puževe kućice
Ete.....starina, se nasloni na stablo šljive, da sačeka malo, dok se crtež lepo smesti u dečiju maštu. Nasmeja se u sebi „probudio sam im znatiželju, čak i Bisa ne pituje ništa jer gu nije jasno hahah“

Dubok, blag glas nastavlja dalje priču, polusklopljenog oka, kao da se priseća
Tada nije bilo ljudi ovdena, samo vile koe su tuj šaru i napravile. Izmedju potoci zelena trava i drveće, razno šareno cveće, ali ima i koprive, džbunovi sas velike bodlje ili otrovne bobice, ima i sas lepe, slatke, pa lekovite travke..ma svašta. I ptice su tuna....razne, i razne sitne živuljke...ma sve što po polju lazi, trči, leti. Sve su one vezle sas konci raznih boja
A potoci, svi različiti. Neki bistar a s toplu vodu, neki s ledenu i u najtoplije dane, nekima korito posuto sas šareni kamenčići pa dodje ko tkanica kako vijuga, a neki si ima skoro pa crnu vodu, poneki veseli, samo skačkaju s penušavi talasići, a neki bogme sporo, lenjo teku. Ima i onih sa vazda mutnom vodom, a i onih koji jedva da teku, kao da se plaše. Neki su tako nagizdani pa se samo šepure, pa onda oni što im voda tako ozbiljna, misleća te vazda tako zamišljeni lagano teku. Neki si imaju kraći tok, neki duži, dublja ili plića korita i sve u krug poredjani, jedan za drugim, ulaze i izlaze jedan iz drugoga, smenjuju se ko stražari

„A šta je u centru kruga deda?“.....Bisa zamišljeno upita.

Polako Biso....opasno detište će bude, vidi koe drugi ne vidu.

I, tako, vile su vezle i sve bliže bile centru kruga. Kad tu dodjoše nastade tajac. Šta sad, pitaše se. Sedoše pod ovuj navezenu šljivu da razmisle.
Po starom vilinskom zaveštanju, imale su samo dva dana da izvezu centar. Ako to ne urade za toj vreme, cel vez nestada, a polje, veliko, ogromno, ima se pretvori u golemu pustaru. Do sledećeg dolaska vila ima da prodje kodža vremena.
Jedne su bile za to da izvezu mlogo ljudi na ovom poljskom platnu. Druge su htele da izvezu jednog čoveka i jednu ženu i da ovoj platno bude u nji izvezeno, da potoci budu deo nji.
Za mlogo ljudi im treba mlogo vremena, a nemaju ga. Morale su da požure. Ako izvezu samo nji dvoje, šta će oni sami....Zamišljenih sedam vila sedeše pod šljivu i smisliše. Svaka će da naveze po jedno muško i jedno žensko i u svako muško i u svako žensko čeljade će da izveze sve ove potoke, ali ne istim redom kako su na zemaljskom platnu navezle. Da kod svakoga ispomešaju, pa tako, neće da budu isti, a opet, svi će da budu isti. I da bi svi bili različiti, dogovoriše da se ne sretnu dok vezu i tako misli jedan drugoj ne prenesu, jer vile razgovaru i kad reči ne govoru, nego će se sakriti jedna od druge, i u osami vesti kako žele. Tako će biti sedam parova koji se ne poznavaju, a svi sas isti a drugačiji unutrašnji potočarski vez. Nalaze se ovdena, pod ovuj šljivku, za dva dana.

Tako i bi.
„Ne razumem, kako da budu isti a da ne budu isti“...pituje Zoran, osmogodišnji zvrk, brz kao munja.
Deco, svak nek donese po nekoliko kamenčića i po jedan list od neke biljke...može kupus, kukuruz.
Par minuta traženja i sve je tu. Male ruke spustiše svak ispred sebe ono što su sakupile i posedaše oko dede...šljiva šumi....to se ona razgovara sa vetrom
E sad, svako na svoj list nek stavi kamenčice koje je doneo. Vidite, spolja, ste vi listovi. Milanče, Jelica, Ostoja, Vera i Bisa su doneli po list kupusa, ali liske jesu od kupus iz Gvozdenovu bašču, ali su i sve različite...nema dve iste. Zora, Smilja, Zoran, Rade, Zvezda, Mladen su doneli list od kukuruza, pa i oni su različiti ...jel da?
„Jesu“ odgovaraju uglas dečiji glasovi a šljiva opet zašušta s liske u znak odobravanja.
Eto, svi ste listovi a opet drugačiji. Isti ste, sve imate isto, a opet ste i različiti......to je vaš spoljni vez što ga vile izvezoše
E, sad, ovi kamenčići koje ste skupili su svi različiti, a opet, svi su kamen......jel ima dva ista?
„Nema“ zamišljene povijene malene glave odgovaraju.
„A je l’ ste mogli, sve i da ste tražili da nadjete dva baš ista?
„Nesmo“
Eto, vidite, nema istih, ali ima sličnih...E, to je vaš unutrašnji vez....vez karaktera, osobina...vez duša...vilinski potočarski vez
Psssssst.....detinja tišina misli....samo šljiva sme da se oglasi, te deda sklopi oči da odmori od priču dok čeka da neko progovori
„Onda su vile sve stvorile tako...isto a nije isto. Pa i krave su krave a sve drugačije....ona naša crno-bela rasipe kofu mleka samo li ne paziš, iz čista mira...moj deda kaže da je to od bes, narav gu taka, a ova druga, Ruža, ona je braon i mlogo je dobra i blaga“ oka što se cakli, skoro viče Petar, sav ponosan na svoju misao i na to što je prvi.....pre Bise hahaha
Hahahaha.....jeste Petre, tako je. Bravo sinko, govore bore smejalice što plove potocima na izbrazdanom licu.
E, sad svima bi jasno, pa u glas počeše da nabrajaju ljude, njihove osobine, pa životinje, biljke....a šljiva.....eeeee, ona si ćuti i uživa u seoskoj mladoj pameti pogleda uperenog u nebo.

Kada se larma utiša, deda nastavi priču

I tako, sedam vila dovede sedam parova pod ovu šljivu, upoznaše se. Neki su uplašeni, neki nasmejani, neki samo ćute i gledaju šta drugi rade. Oni preduzimljiviji, posle prve hladne noći provedene pod šljivom, počeše da prave kolibe. Malo, po malo, stvori se naselje, ovoj selo, u centru kruga. Svi ljudi različiti a isti, kao liske, kao kamenčići......eeeee ljudi su potoci što jedan bez drugoga ne mogu, te jedan u drugi uviru i izviru....a i duše im izvezeni potoci što sami u sebe uviru i sami iz sebe izviru. Kod nekog od njih, vile vezući u žurbi zaboraviše po neki potok da navezu....pa nekom fali nasmejani potok, nekom lenj, nekom mutan, a negde ima i po dva ista potoka....i tako, šarenilo postade još šarenije.
Ljudi potoci, isti a različiti, nastaviše da žive svaki žuboreći svojom vodom.....i šljiva nastavi da šušori izvezena vilinskim vezom. Samo nekad, u neki tihi noć, kad pogledate u nebo, a tam...nebo načičkano sas zvezde kao ova šljiva što je s liske nakićena...izgleda kao da samo zvezde postoje i tek negde,negde iskoči plavi komad neba....eee, tad, sedam vila dolazi ovde da provere kako stoje stvari sas navezeni potoci.

Dedaaaa Perooo.......pogledaj nebo!.....širom otvorene detinje oči dušom potočarskom gledaju.....i one njih gledaju
A ono......zvezda na zvezdu zakačena...

„Šta je bilo sa vilama deda?“
„Čekao sam da me to pituješ Biso, biseru mali.....počekaše na vr šljivu neki dan, pa kad videše da se ovia sedam parova saživeše, one otidoše dalje“
„Da vezu potoke u krug i potočarski vez u njima na nekom drugom mestu i prave naselja, sela, gradove...je l’ da?“
„Tako je Biso, potoku bistri....vazda potoci teku u krug oko nas i u nama. Gde jedan nestane, drugi izvire. I sve tako po svim poljima, jedan u drugi uviraše, i jedan iz drugog izviraše. Kao puž što svoju kućicu svud nosi, tako i čoek, sve svoje sa sobom nosi....duša mu u kružnoj kućici živi, u potocima se njegovim banja .....vilinski potočarski vez....

“Ajde, sad, noć već vata dan za ruku da ga odvede na spavanje….će ve traže roditelji….će vam brinu majke…nećemo to, je’l da?”
“Nećemo deda Pero” dečiji glasovi zagrliše krošnju stare šljive za laku noć, a zvezde što skriše nebo………eeee, one gledaju svoj vez….


caje6384v.jpg



PS Dobar dan svim potocima ....i puževima :zcepanje: :heart:
 
Tako je Biso, potoku bistri....vazda potoci teku u krug oko nas i u nama. Gde jedan nestane, drugi izvire. I sve tako po svim poljima, jedan u drugi uviraše, i jedan iz drugog izviraše. Kao puž što svoju kućicu svud nosi, tako i čoek, sve svoje sa sobom nosi....duša mu u kružnoj kućici živi, u potocima se njegovim banja .....vilinski potočarski vez....

20.jpg


symbols13.jpg


Veličanstveno, gospođo....:klap:
 
Hvala orfej :rumenka: (ovo se direktorka crveni...ne ja :lol:)
Hvala kolega.....ti znaš koliko treba ljubavi i volje koje nadju takodje mnogo vremena da ispišu ovoliki tekst, sa ovom, ni malo lakom dečije-odraslom-bajkovitom tematikom i ovim dijalektom....:cmok2:
ali zora je čudo :lol:
 
Noć na pijaci na Zelenom vencu u Beogradu..
-Kuj gi mica tia džakovi..?
- Niki gi ne mica....
-Mica gi...mica...
- Ma, niki gi ne mica, ajde, ženo, spi tuna...

Prolaze Beograđani i čuvši ovo jedan kaže:
-Jbte, jesi li čuo ovo....Japanci prodaju papriku na Zelenom vencu...:hahaha:
 
vazda potoci teku u krug oko nas i u nama. Gde jedan nestane, drugi izvire. I sve tako po svim poljima, jedan u drugi uviraše, i jedan iz drugog izviraše. Kao puž što svoju kućicu svud nosi, tako i čoek, sve svoje sa sobom nosi....duša mu u kružnoj kućici živi, u potocima se njegovim banja .....vilinski potočarski vez...

:klap:
svi smo potok i svi vijugamo dok drugi ne izvire, a nas je :)
 
Say it right;bt247736:
vazda potoci teku u krug oko nas i u nama. Gde jedan nestane, drugi izvire. I sve tako po svim poljima, jedan u drugi uviraše, i jedan iz drugog izviraše. Kao puž što svoju kućicu svud nosi, tako i čoek, sve svoje sa sobom nosi....duša mu u kružnoj kućici živi, u potocima se njegovim banja .....vilinski potočarski vez...

:klap:
svi smo potok i svi vijugamo dok drugi ne izvire, a nas je :)

dabomeeeeeeeeee potočiću :zag:
 

Back
Top