Volim kada na ispitu svoje studente, naročito one koji su na završnoj godini studija filozofije, iznenadim neobičnim pitanjem, jer to je jedan od načina kako da saznam koliko su do tada sublimirali kontemplaciju svega onoga što sam ih do tada pokušao naučiti, na kojem je stepenu ono što nazivamo "soreites logos"i, naravno, da li im je logika jača strana. Pre neki dan mi je tako na ispit došla jedna preslatka plavuša i htevši, pošto je bila nekako sva zgrčena, uplašena i vidno uznemirena, da je "olabavim", osmehom razbijem njene strahove i pozitivnom energijom iniciram kod nje takav način razmišljanja upitah je :
"Reci mi, koleginice, zašto Mesec neće da padne na Zemlju ?"
Uzvrpolji se, da bi se udobnije namestila, osmeh joj se pojavi na licu, pogleda me dugim i znatiželjnim pogledom, kao da sam tog trena sa Marsa pao na glavu i onda, zamuckujući, prozbori:
"Zbog sile, profesore..."
"Ima li ta sila nekakvo svoje ime ?" - upitah je
"Potentia, da potentia ..." - nesigurno zacvrkuta praveći takvu facu kao Kolumbo kada je video Ameriku.
"Dobro, neka ti bude, no sada pouči me o tom svom kolosalnom otkriću ?" - smejući se opet upitah je.
"Potentia pura, profesore …" - odgovori buljeći u mene kako da htede da prodre u moje misli.
"Dobro, mada, naravno, nije tačno, no pošto si ipak jedan filozofski izraz "ubola" evo, upravo, dobih želju da nastavimo dalje … Reci mi, med-medeni, imajući u vidu da je to nesporna istina, činjenica je da nam je u ogledalu desno levo, a levo desno - zašto nam onda, sledeći tu logiku ogledala, gore nije dole, a dole gore ?"
"Zato što … što …" - zamuca, pocrveni u licu, a onda prasnu u smeh - "dole imamo gaće i u tom smislu kada bi dole bilo gore ništa ne bismo videli …"
Grohotom sam se posle nasmejao i ja, oblila me je ta njena mladalačka vedrina i onda se vratismo ozbiljnijim temama … Sve je znala i moja ocena je bila, čista, kao suza detinja, 10 !
Krstan Đ. Kovjenić
"Reci mi, koleginice, zašto Mesec neće da padne na Zemlju ?"
Uzvrpolji se, da bi se udobnije namestila, osmeh joj se pojavi na licu, pogleda me dugim i znatiželjnim pogledom, kao da sam tog trena sa Marsa pao na glavu i onda, zamuckujući, prozbori:
"Zbog sile, profesore..."
"Ima li ta sila nekakvo svoje ime ?" - upitah je
"Potentia, da potentia ..." - nesigurno zacvrkuta praveći takvu facu kao Kolumbo kada je video Ameriku.
"Dobro, neka ti bude, no sada pouči me o tom svom kolosalnom otkriću ?" - smejući se opet upitah je.
"Potentia pura, profesore …" - odgovori buljeći u mene kako da htede da prodre u moje misli.
"Dobro, mada, naravno, nije tačno, no pošto si ipak jedan filozofski izraz "ubola" evo, upravo, dobih želju da nastavimo dalje … Reci mi, med-medeni, imajući u vidu da je to nesporna istina, činjenica je da nam je u ogledalu desno levo, a levo desno - zašto nam onda, sledeći tu logiku ogledala, gore nije dole, a dole gore ?"
"Zato što … što …" - zamuca, pocrveni u licu, a onda prasnu u smeh - "dole imamo gaće i u tom smislu kada bi dole bilo gore ništa ne bismo videli …"
Grohotom sam se posle nasmejao i ja, oblila me je ta njena mladalačka vedrina i onda se vratismo ozbiljnijim temama … Sve je znala i moja ocena je bila, čista, kao suza detinja, 10 !
Krstan Đ. Kovjenić