Marcel Proust: "Oslobadjamo se patnje samo onda kada je u potpunosti osetimo."
*
Shari Davies: "Ako se nešto traumatično desi u vašem životu, veoma je važno da istražujete vaše reakcije. Iskustvo i njegov uticaj neće tek tako nestati. S njim se mora suočiti i vaša osećanja se moraju izraziti. Što god se više osećanja ignorišu, ona postaju sve agresivnija."
*
Rollo May: "Ako se traži istina, uvek se rizikuje da se otkrije nešto što se ne želi videti. Neophodno je imati takav odnos sa samim sobom i takvu sigurnost u konačne vrednosti da se usuđuje rizikovati mogućnost da se iskoreni verovanje i svakodnevne vrednosti kojima je neko živeo.
Zato ne treba da iznenađuje, kao što je Paskal primetio da je iskrena ljubav prema mudrosti relativno retka stvar u ljudskom životu. Da se vidi istina, kao i sve ostale jedinstvene karakteristike čoveka o kojima smo već raspravljali, zavise od njegove sposobnosti da bude svestan samog sebe. Time on može da prevaziđe trenutnu situaciju i da pokuša da vidi život potpuno i celovito. S njegovom samosvešću on takođe može tražiti unutar sebe i tamo naći mudrost koja u većoj ili manjoj meri govori svakom čoveku koji ima uši da je čuje."
***
Izbori, reakcije i ponašanje su uvek naša odgovornost, i to je dobro. Daje nam mogućnost kontrole i promene kada shvatimo da su nepravilni. Ta realizacija je veoma važna, ali nije uvek dovoljna da pokrene promenu. Za to postoji više razloga. Nekad je u pitanju nedostatak samouverenosti. Pogotovo kada se dugo živelo nefunkcionalno i kada je to bio jedini način prilagodjenosti. Oseća se sigurnije u staroj, poznatoj disfunkcionalnosti na koju su naviklo, a strepi od toga kako će se snaći i opstati na potpuno novi, nepoznati način.
Zato se radije produžava poznati krug mizerije nego da se učini "dublji prodor u sebe" i pronađe uzrok nesklada. Ali, to je neizostavno. Bez toga nema pomaka. Iako iskreno unutrašnje preispitivanje vodi kroz bolna i neprijatna iskustva, jedino se tako može proniknuti kroz njih do duhovne mudrosti koja osposobi da se ta iskustva osmisle i prevazidju. Dok se ne suoči vlastitim manama i porocima ne može se shvatiti njihov uzrok ni pronaći efikasan način njihovog eliminisanja.
Ponekad se nastoji zadržati visoko mišljenje o sebi. Neki ljudi ne žele da priznaju da imaju neka, za njih, neprihvatljiva osećanja. To je veoma štetno. Niko nije odgovoran za ono što oseća, ali je odgovoran za odnos prema osećanjima. Ne treba se stideti vlastitih osećanja. Smatrati se krivim ili zlim zbog njih. Sve ijedno osećanje se treba obelodaniti, ma koliko da je destruktivno i da izgleda neprihvatljivo.
Mislima i osećanjima se uvek dopušta da se pojavljuju bez osude i reakcije. Njihovo neutralno posmatranje doprinosi boljoj i jasnijoj identifikaciji. Lakše se odredi iz kojeg nivoa svesti dolaze. Na taj način imamo jasniji uvid u psihu, pa se pruža mogućnost izbora i kontrole nad sobom i svojim ponašanjem.
Kontrola nad sobom je izuzetno važna. Jer, iako se dozvoljava svim osećanjima da se ispolje, ne dozvoljava se reakcija iz sebičnih i destruktivnih. To ih još više jača. Odnos koji imamo sa sobom je osnova svih odnosa. Ako nismo iskreni prema sebi ne možemo biti iskreni ni prema drugima.
Najčešći mehanizam samoodbrane, koji se koristi da bi se izbeglo suočavanje sa disfunkcionalnošću, pored opravdavanja i umanjivanja štetnih posledica, je potpuno poricanje. Neko, jednostavno, nikada ne preuzima odgovornost za svoje izbore, akcije i ponašanje, već krivi druge i okolnosti za sve što mu se dešava. Koncentracija na spoljašnji uzrok omogućava da se izbegne suočavanje sa unutrašnjim. Ako bi se priznale neprijatne istine, vlastite greške i zablude tada bi se morala snositi odgovornost i uložiti trud da se to izmeni.
Kada se ne želi biti u potpunosti iskren izlaz se traži spolja. Tako nastane preterana zavisnost od okoline. Unutrašnji nesklad nije moguće rešiti spolja. Od drugih se mogu dobiti instrukcije, ali od samog čoveka, njegove angažovanosti, iskrenosti i odgovornosti zavisi da li će promena biti uspešna.
*
Shari Davies: "Ako se nešto traumatično desi u vašem životu, veoma je važno da istražujete vaše reakcije. Iskustvo i njegov uticaj neće tek tako nestati. S njim se mora suočiti i vaša osećanja se moraju izraziti. Što god se više osećanja ignorišu, ona postaju sve agresivnija."
*
Rollo May: "Ako se traži istina, uvek se rizikuje da se otkrije nešto što se ne želi videti. Neophodno je imati takav odnos sa samim sobom i takvu sigurnost u konačne vrednosti da se usuđuje rizikovati mogućnost da se iskoreni verovanje i svakodnevne vrednosti kojima je neko živeo.
Zato ne treba da iznenađuje, kao što je Paskal primetio da je iskrena ljubav prema mudrosti relativno retka stvar u ljudskom životu. Da se vidi istina, kao i sve ostale jedinstvene karakteristike čoveka o kojima smo već raspravljali, zavise od njegove sposobnosti da bude svestan samog sebe. Time on može da prevaziđe trenutnu situaciju i da pokuša da vidi život potpuno i celovito. S njegovom samosvešću on takođe može tražiti unutar sebe i tamo naći mudrost koja u većoj ili manjoj meri govori svakom čoveku koji ima uši da je čuje."
***
Izbori, reakcije i ponašanje su uvek naša odgovornost, i to je dobro. Daje nam mogućnost kontrole i promene kada shvatimo da su nepravilni. Ta realizacija je veoma važna, ali nije uvek dovoljna da pokrene promenu. Za to postoji više razloga. Nekad je u pitanju nedostatak samouverenosti. Pogotovo kada se dugo živelo nefunkcionalno i kada je to bio jedini način prilagodjenosti. Oseća se sigurnije u staroj, poznatoj disfunkcionalnosti na koju su naviklo, a strepi od toga kako će se snaći i opstati na potpuno novi, nepoznati način.
Zato se radije produžava poznati krug mizerije nego da se učini "dublji prodor u sebe" i pronađe uzrok nesklada. Ali, to je neizostavno. Bez toga nema pomaka. Iako iskreno unutrašnje preispitivanje vodi kroz bolna i neprijatna iskustva, jedino se tako može proniknuti kroz njih do duhovne mudrosti koja osposobi da se ta iskustva osmisle i prevazidju. Dok se ne suoči vlastitim manama i porocima ne može se shvatiti njihov uzrok ni pronaći efikasan način njihovog eliminisanja.
Ponekad se nastoji zadržati visoko mišljenje o sebi. Neki ljudi ne žele da priznaju da imaju neka, za njih, neprihvatljiva osećanja. To je veoma štetno. Niko nije odgovoran za ono što oseća, ali je odgovoran za odnos prema osećanjima. Ne treba se stideti vlastitih osećanja. Smatrati se krivim ili zlim zbog njih. Sve ijedno osećanje se treba obelodaniti, ma koliko da je destruktivno i da izgleda neprihvatljivo.
Mislima i osećanjima se uvek dopušta da se pojavljuju bez osude i reakcije. Njihovo neutralno posmatranje doprinosi boljoj i jasnijoj identifikaciji. Lakše se odredi iz kojeg nivoa svesti dolaze. Na taj način imamo jasniji uvid u psihu, pa se pruža mogućnost izbora i kontrole nad sobom i svojim ponašanjem.
Kontrola nad sobom je izuzetno važna. Jer, iako se dozvoljava svim osećanjima da se ispolje, ne dozvoljava se reakcija iz sebičnih i destruktivnih. To ih još više jača. Odnos koji imamo sa sobom je osnova svih odnosa. Ako nismo iskreni prema sebi ne možemo biti iskreni ni prema drugima.
Najčešći mehanizam samoodbrane, koji se koristi da bi se izbeglo suočavanje sa disfunkcionalnošću, pored opravdavanja i umanjivanja štetnih posledica, je potpuno poricanje. Neko, jednostavno, nikada ne preuzima odgovornost za svoje izbore, akcije i ponašanje, već krivi druge i okolnosti za sve što mu se dešava. Koncentracija na spoljašnji uzrok omogućava da se izbegne suočavanje sa unutrašnjim. Ako bi se priznale neprijatne istine, vlastite greške i zablude tada bi se morala snositi odgovornost i uložiti trud da se to izmeni.
Kada se ne želi biti u potpunosti iskren izlaz se traži spolja. Tako nastane preterana zavisnost od okoline. Unutrašnji nesklad nije moguće rešiti spolja. Od drugih se mogu dobiti instrukcije, ali od samog čoveka, njegove angažovanosti, iskrenosti i odgovornosti zavisi da li će promena biti uspešna.