Исихазам

  • Začetnik teme Začetnik teme leki1
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

leki1

Iskusan
Poruka
5.919
Да ли су срби верници?
Већина оде у цркву два три пута годишње и слави крсну славу и то је то.
Мали је број оних који иду редовно на службе и учествују у светотајинском животу.
А колико је тек мало оних који живе исихастичким животом?
Владика Атанасије и Амфилохије су у својим порукама инсистирали да
верски живот треба да буде у атмосфери исихазма. А колико смо ми далеко?
Волео бих да продискутујемо о томе.
 
Poslednja izmena:
Bolje da se ne pozivaju na isihazam ili hezihazam (kako ga zovu katolici) jer su oni sami vrlo daleko od njega. Osim toga malo je poznato da je isihasti dovoljna brojanica i pupak, ostalo im ne treba osim povremeno pričešće. I ovako im niko ne ide u crkve a ako narod krene u isihazam...propali su. :rtfm:
Onog koji stupa na taj put mora da proučava disanje slično kao pranajama u jogi i da ponavlja molitvu Kirie eleison kao mantru u jogi, da ujedini um i srce kao u jogi sahrasraru i anahatu, treba gledati u svoj pupak položaj fetusa kao u jogi.
Prema Ivanu Klimaku imaju tri stepena:
1.smanjivanje strasti-jama nijama u jogi
2.borba protiv misli-pratjarha u jogi
3.stepen starca kad pažnja srca postaje neprekidna, stanje duhovne providnosti ili samadhi u jogi.

p.s.lakše ćeš naći literaturu o jogi nego o isihazmu, ja sam teško došao do nekoh knjiga i podataka, kod pravoslavaca se isihazam krija kao neka nastranost, i pokojni patrijarh Pavle je bio isihasta, time se najlakše objašnjava to koliko je bio različit od ostalih "preosvećenih" episkopa. :hvala:
 
Onog koji stupa na taj put mora da proučava disanje slično kao pranajama u jogi i da ponavlja molitvu Kirie eleison kao mantru u jogi, da ujedini um i srce kao u jogi sahrasraru i anahatu, treba gledati u svoj pupak položaj fetusa kao u jogi.

Подсећам да је некима на овом форуму јога и медитација облик сатанизма.
Некима који су веома драги опет неким вељим православцима:roll:
 
Bolje da se ne pozivaju na isihazam ili hezihazam (kako ga zovu katolici) jer su oni sami vrlo daleko od njega. Osim toga malo je poznato da je isihasti dovoljna brojanica i pupak, ostalo im ne treba osim povremeno pričešće. I ovako im niko ne ide u crkve a ako narod krene u isihazam...propali su. :rtfm:
Onog koji stupa na taj put mora da proučava disanje slično kao pranajama u jogi i da ponavlja molitvu Kirie eleison kao mantru u jogi, da ujedini um i srce kao u jogi sahrasraru i anahatu, treba gledati u svoj pupak položaj fetusa kao u jogi.
Prema Ivanu Klimaku imaju tri stepena:
1.smanjivanje strasti-jama nijama u jogi
2.borba protiv misli-pratjarha u jogi
3.stepen starca kad pažnja srca postaje neprekidna, stanje duhovne providnosti ili samadhi u jogi.

p.s.lakše ćeš naći literaturu o jogi nego o isihazmu, ja sam teško došao do nekoh knjiga i podataka, kod pravoslavaca se isihazam krija kao neka nastranost, i pokojni patrijarh Pavle je bio isihasta, time se najlakše objašnjava to koliko je bio različit od ostalih "preosvećenih" episkopa. :hvala:
ovo je veoma interesantno.
nisam nikad čuo za ovaj pojam-isihazam, ali ovako objašnjeno kao što ga je tetragramatom objasnio, otvara mi jedan deo hrišćanstva kojeg nisam poznavao i baš bih voleo da čujem mišljenje lokalnih hrišćana o tome.
još ako je patrijarh pavle živeo upravo tim načinom duhovnosti, to daje jednu sasvim novu dimenziju u pravoslavlje.
dakle, hrišćani, šta znate o isihazmu?
rad sam da naučim nešto više o tome.
 
То је стил хришћанског живота карактерисан повлачењем тј тиховањем. Наравно то повлачење не подразумева стриктно повлачење на неко место, на пример у пустињу, већ у своју унутрашњост, своје унутрашње биће молитвеним подвигом. Врло је тешко уклопити исихазам у неку дефиницију јер се он не може свести на једноставне филозофске закључке и доказе, па су зато Свети Оци врло често користили неке изразе не би ли га само описали са једне стране, на пример плодовима исихаистичког начина живота као што су чудна озарења, страст бестрасти, тишина помисли, мир, .... Молитва која се најчешће употребљава зове се умносрдачна и у њој би требало да се напредује.
Исихазам је најбоље описан у делима Светог Григорија Паламе, јер се он сматра утемељивачем исихазма, мада се исихастичким животом живело још од зачетка Хришћанства.
 
Неки су овде креационисти, па су толико верски писмени да им је исихизам исто што и сатанизам.

Не верујем да су људима које ти називаш креационисти те две ствари исте, него описују исихазам језиком и појмовима које су сусрели код неких других да их назовем дисциплина.
Изучавајући их они су вероватно објашњавали ствари користећи управо терминологију тих дисциплина. Слажем се да у исихазму мантра не може да буде молитва, јер мантре нема у Православљу
али ја овде претпостављам да нису мислили ништа лоше..
 
Jel? Molitva koja se ponavlja hiljadama puta na dan nije mantra? :ceka:
Ne samo da se tzv. srčana molitva ponavlja hiljadama puta, već se izgovara tako da se izgovaranje poveže sa ritmom disanja. Kod novajlija u struci dolazi do "zadebljanja jezika". Imaju problema u komunikaciji sa okolinom. Kod uznapredovalih, poremećaj u ritmu molitve utiče na srčani rad.
 
Jel? Molitva koja se ponavlja hiljadama puta na dan nije mantra? :ceka:
Ne samo da se tzv. srčana molitva ponavlja hiljadama puta, već se izgovara tako da se izgovaranje poveže sa ritmom disanja. Kod novajlija u struci dolazi do "zadebljanja jezika". Imaju problema u komunikaciji sa okolinom. Kod uznapredovalih, poremećaj u ritmu molitve utiče na srčani rad.
Pa to kazem, terminologija je u pitanju a ne sustina.... rec mantra se nikad nije koristila u pravoslavnoj dogmatici.
Na koji nacin mislis da ritam molitve utice na srcani rad?
 
Pa to kazem, terminologija je u pitanju a ne sustina.... rec mantra se nikad nije koristila u pravoslavnoj dogmatici.
Na koji nacin mislis da ritam molitve utice na srcani rad?
Ondak dobro.
Praktikanti ove tehnike tvrde da im nakon izvesnog vremena (u kojem često osećaju teskobu, nelagodnost i odbojnost što po njima svedoči o đavoljoj raboti) stižu u stanje u kojem izgovaranje molitve dovodi do "prijatne topline u srcu", a prestanak izgovaranja do nelagodnosti.
Ne znam koji je mehanizam. Pretpostavljam da je reč o modifikovanju lučenja adrenalina.
 
Ondak dobro.
Praktikanti ove tehnike tvrde da im nakon izvesnog vremena (u kojem često osećaju teskobu, nelagodnost i odbojnost što po njima svedoči o đavoljoj raboti) stižu u stanje u kojem izgovaranje molitve dovodi do "prijatne topline u srcu", a prestanak izgovaranja do nelagodnosti.
Ne znam koji je mehanizam. Pretpostavljam da je reč o modifikovanju lučenja adrenalina.
možda bih ja mogao objasniti iz iskustva sa meditacijom.
naime, prilikom meditacije na dah cilj je da se um umiri, a ono što um čini stalno aktivnim su misli.
srce je direktno povezano sa našim mislima i ako su misli posebno negativne ili pak posebno pozitivne, one izazivaju reakciju na ritam otkucaja srca. znači svako uzbuđenje pojačava ritam otkucaja našeg srca. to je, naravno, poznato svima.
prilikom meditacije na dah mi pratimo 4 faze našeg disanja.
uzdah, zatim pauza, izdah, pa opet pauza. ako to gledamo vremenski onda je uzdah budućnost, izdah, prošlost, a sadašnjost je u pauzi uzdaha i izdaha. za dostizanje smirenja uma najvažnija je sadašnjost.
to disanje prilikom meditacije pratimo brojeći do 4 i ponovo.
na isti način kako se odvija proces disanja se odvija i proces misli. znači, misao ulazi, zadržava se (pauza), izlazi i ponovo pauza do sledeće misli. i taj proces, kao i proces disanja se odvija konstantno.
kod meditiranja uključeni su nam čulo vida, čulo sluha, čulo govora i čulo mirisa.
ta čula trebamo da ukrotimo jer su oni antena za naš um koji reaguje na svaku reakciju naših čula.
znači treba da ih na neki način zabavimo. čulo vida ja isključim tako što usredsredim pozornost vida na jednu tačku - najčešće poluspuštenim kapcima gledam u vrh nosa. na taj način suzavam obim posmatranja, a zadržavam budnost.
sluh mi je okrenut ka unutra i slušam ritam srca. na taj način kontrolišem i aktivnost misli.
disanje pratim brojeći udisaje, izdisaje i praznine između njih (isihazamom disanje je verovatno usklađeno sa molitvom).
za čulo mirisa koristim mirišljavi štapić i meditaciju vremenski usklađujem sa dužinom gorenja tog štapića.
onog trenutka kada više ne čuješ otkucaje svoga srca, tada ti se um potpuno smirio i tada si u meditativnom stanju. tišina koja tada nastaje je zbog nedostatka buke koju stvaraju misli. naše astralno telo je spremno da primi novu energiju iz kosmosa.
kosmička energija puni naše baterije i svesnost preuzima aktivnosti uma oslobođenih buke koje prouzrokuju misli.
nakon meditacije osećaš se odmorno i pun si energije, pa ja praktikujem meditaciju ujutro, čim se probudim i naveče kada dođem s posla.
nagli prestanak brojenja ili izgovaranja molitve dovodi do ponovnog aktiviranja misli, a samim tim i do srčane aritmije koja kod početnika može izazvati blage poremećaje koje izazivaju tu nelagodnost o kojoj govoriš. bitno je da se ne uplašiš tih promena jer svako uzbuđenje je bespotrebno trošenje energije koju si upravo stekao.
mislim da se i proces tihovanja odvija na sličan način. ta prijatna toplina u srcu dolazi u trenutku kada svesnost preuzima aktivnost uma od misli. to je ta kosmička energija koja puni baterije našeg astralnog tela.
 
možda bih ja mogao objasniti iz iskustva sa meditacijom.
naime, prilikom meditacije na dah cilj je da se um umiri, a ono što um čini stalno aktivnim su misli.
srce je direktno povezano sa našim mislima i ako su misli posebno negativne ili pak posebno pozitivne, one izazivaju reakciju na ritam otkucaja srca. znači svako uzbuđenje pojačava ritam otkucaja našeg srca. to je, naravno, poznato svima.
prilikom meditacije na dah mi pratimo 4 faze našeg disanja.
uzdah, zatim pauza, izdah, pa opet pauza. ako to gledamo vremenski onda je uzdah budućnost, izdah, prošlost, a sadašnjost je u pauzi uzdaha i izdaha. za dostizanje smirenja uma najvažnija je sadašnjost.
to disanje prilikom meditacije pratimo brojeći do 4 i ponovo.
na isti način kako se odvija proces disanja se odvija i proces misli. znači, misao ulazi, zadržava se (pauza), izlazi i ponovo pauza do sledeće misli. i taj proces, kao i proces disanja se odvija konstantno.
kod meditiranja uključeni su nam čulo vida, čulo sluha, čulo govora i čulo mirisa.
ta čula trebamo da ukrotimo jer su oni antena za naš um koji reaguje na svaku reakciju naših čula.
znači treba da ih na neki način zabavimo. čulo vida ja isključim tako što usredsredim pozornost vida na jednu tačku - najčešće poluspuštenim kapcima gledam u vrh nosa. na taj način suzavam obim posmatranja, a zadržavam budnost.
sluh mi je okrenut ka unutra i slušam ritam srca. na taj način kontrolišem i aktivnost misli.
disanje pratim brojeći udisaje, izdisaje i praznine između njih (isihazamom disanje je verovatno usklađeno sa molitvom).
za čulo mirisa koristim mirišljavi štapić i meditaciju vremenski usklađujem sa dužinom gorenja tog štapića.
onog trenutka kada više ne čuješ otkucaje svoga srca, tada ti se um potpuno smirio i tada si u meditativnom stanju. tišina koja tada nastaje je zbog nedostatka buke koju stvaraju misli. naše astralno telo je spremno da primi novu energiju iz kosmosa.
kosmička energija puni naše baterije i svesnost preuzima aktivnosti uma oslobođenih buke koje prouzrokuju misli.
nakon meditacije osećaš se odmorno i pun si energije, pa ja praktikujem meditaciju ujutro, čim se probudim i naveče kada dođem s posla.
nagli prestanak brojenja ili izgovaranja molitve dovodi do ponovnog aktiviranja misli, a samim tim i do srčane aritmije koja kod početnika može izazvati blage poremećaje koje izazivaju tu nelagodnost o kojoj govoriš. bitno je da se ne uplašiš tih promena jer svako uzbuđenje je bespotrebno trošenje energije koju si upravo stekao.
mislim da se i proces tihovanja odvija na sličan način. ta prijatna toplina u srcu dolazi u trenutku kada svesnost preuzima aktivnost uma od misli. to je ta kosmička energija koja puni baterije našeg astralnog tela.

Odlicno, ovo sto si rekao to je tehnika..... tako da si mozda i vest u tehnici. Treba gledati da ono sto ti nedostaje ubacis....
A koju molitvu koristis? Pomenuo si u tekstu molitvu
 
Odlicno, ovo sto si rekao to je tehnika..... tako da si mozda i vest u tehnici. Treba gledati da ono sto ti nedostaje ubacis....
A koju molitvu koristis? Pomenuo si u tekstu molitvu
ja sam samo pokušao da tihovanje povežem sa meditacijom, jer, kako sam shvatio, tehnika je slična.
znači, ja meditiram uz brojanje, a ne uz molitvu.
 
Да ли су срби верници?
Већина оде у цркву два три пута годишње и слави крсну славу и то је то.
Мали је број оних који иду редовно на службе и учествују у светотајинском животу.
А колико је тек мало оних који живе исихастичким животом?
Владика Атанасије и Амфилохије су у својим порукама инсистирали да
верски живот треба да буде у атмосфери исихазма. А колико смо ми далеко?
Волео бих да продискутујемо о томе.

јесу
мало
још мање
не треба, нисмо ми ни владике ни монаси и нисмо се заветовали да тихујемо у џиповима
 
Православно безмолвије - Православна исихија

Када кажемо да Свети Григорије Палама изражава исихаистички (безмолвички) живот Свете Горе, неопходно је да
испитамо шта је заправо исихија (безмолвије), тј исихазам према православном учењу. Исихија (безмолвије, тиховање)
има суштински значај за човеково очишћење и за његово савршенство које уједно и значи човеково спасење.
Свети Григорије Богослов ласконски каже: "Човек мора бити молчаљив да би јасно беседио с Богом и да би му ум мало
удаљио од прелешћених". Посредством исихије човек оћишћује своје срце и ум од страсти и на тај начин задобија
заједницу и сједињење са Богом. Будући да уистину означава сједињење човека и Бога та заједница чнини и човеково
спасење. Исихија није ништа друго до "чување човековог срца далеко од давања, узимања и удовољавања људима и од
других радњи." Када човек ослободи своје срце од мисли и страсти, када се све силе његове душе преобразе и кад се
одврате од овоземаљских ствари и окрену ка Богу, он опитно доживљава православну исихију (православно безмолвије).
Исихија је унутрашње стање, она је "обитавање у Богу". Свети оци, разуме се , разликују спољашње и унутрашње безмолвије
Спољашње безмолвије је ослобађање чувстаа и тела од зрења(гледања, посматрања), апосебно од робовања које намеће
творевина, док је унутрашње безмолвије ослобађање срца од слика, маштарија и представа. Исихија(безмолвије) тела
подразумева безмолвно место и човеков покушај да колико је то могуће умањи (ограничи) спољашње представе, слике
које примају наша чувства и преносе их у душу. Исихија душе се састоји у томе да ум задобије способност и могућност
да не привати никакво искушење да лута. На тај начин се човеков ум удаљује из спољашњег света и ступа у срце, где
уистину и припада. Тако човек задобија срдачни мир (мир у срцу), и тамо се открива сам Бог.
Свети Григорије Палама живео је овим православним безмолвијем тј исихијом. Најпре је на светој Гори трагао за усамљеним
местом и даноноћно се молио Богу. Тада је задобио и унутрашњу Исихију. Унутар ове духовне исихаистичке атмосфере задобио
је и богопознање.
 
Amfilohije je to govorio? To je bese onaj sto se vozi u dzipovima, jelte?

Kakve veze ima sto se vozio u dzipovima, bitno je da ti dzipovi nisu njegovo vlasnistvo ....
Mada su to samo glasine... ono sto ja znam da je Amfilohije vozio to je na ovoj slici dole...

175360_mitropolit-amfilohije-na-konju--foto-alors_iff.jpg
 

Back
Top