Gedeon
Elita
- Poruka
- 17.031
Isihazam (grč. hesychia – mir, tišina, smirenje) je duhovna praksa u pravoslavnom hrišćanstvu koja teži unutrašnjem miru i neposrednom iskustvu Boga kroz molitvu, tišinu i duhovno očišćenje. Razvio se posebno na Atosu (Sveta Gora) i među pravoslavnim monasima u srednjem veku.
Osnovne karakteristike isihazma:
Neprestana molitva: Najčešće tzv. Isusova molitva: „Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnog“.
Unutrašnje smirenje: Isihazam naglašava povlačenje iz spoljašnjeg sveta i traženje unutrašnjeg mira, tišine i sabranosti.
Duhovno očišćenje (katharsis): Čišćenje srca od strasti i grehovnih misli kao priprema za sjedinjenje sa Bogom.
Oboženje (theosis): Krajnji cilj isihazma – da čovek postane „zajedničar božanske prirode“, ne po suštini, već po božanskoj energiji.
Mistično iskustvo „nesazdane svetlosti“: Isihasti tvrde da kroz duboku molitvu i blagodat Svetog Duha mogu da iskuse istu onu Tavorsku svetlost koja je zasijala Hristovim Preobraženjem.
Istorijski kontekst:
Najpoznatiji teolog isihazma je Sveti Grigorije Palama (14. vek), koji je branio ovu praksu protiv kritičara poput Varlaama Kalabrijskog.
Palama je formulisao ključnu razliku između Božje suštine (nepristupačne) i Božjih energija (kroz koje se Bog otkriva vernicima).
Suština:
Isihazam je put unutrašnjeg života: ćutanje, molitva, smirenje i neposredno zajedništvo sa Bogom. Nije samo monaška tehnika, već duhovni način postojanja koji podrazumeva celokupan preobražaj čovekove ličnosti.
Osnovne karakteristike isihazma:
Neprestana molitva: Najčešće tzv. Isusova molitva: „Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnog“.
Unutrašnje smirenje: Isihazam naglašava povlačenje iz spoljašnjeg sveta i traženje unutrašnjeg mira, tišine i sabranosti.
Duhovno očišćenje (katharsis): Čišćenje srca od strasti i grehovnih misli kao priprema za sjedinjenje sa Bogom.
Oboženje (theosis): Krajnji cilj isihazma – da čovek postane „zajedničar božanske prirode“, ne po suštini, već po božanskoj energiji.
Mistično iskustvo „nesazdane svetlosti“: Isihasti tvrde da kroz duboku molitvu i blagodat Svetog Duha mogu da iskuse istu onu Tavorsku svetlost koja je zasijala Hristovim Preobraženjem.
Istorijski kontekst:
Najpoznatiji teolog isihazma je Sveti Grigorije Palama (14. vek), koji je branio ovu praksu protiv kritičara poput Varlaama Kalabrijskog.
Palama je formulisao ključnu razliku između Božje suštine (nepristupačne) i Božjih energija (kroz koje se Bog otkriva vernicima).
Suština:
Isihazam je put unutrašnjeg života: ćutanje, molitva, smirenje i neposredno zajedništvo sa Bogom. Nije samo monaška tehnika, već duhovni način postojanja koji podrazumeva celokupan preobražaj čovekove ličnosti.