Razmišljala sam da li da i večeras podelim novi tekst.
Možda sam mogla da sačekam. Možda bi neko rekao da je rano.
Ali osećam da treba baš sada – dok još u meni živi ova misao.
Dok kuća ćuti, a ja mogu da budem samo ja.
Nekad imam osećaj da hodam kroz dan sa više verzija sebe.
Jedna zna gde su pelene, druga zna gde su računi, treća se smeška svima osim sebi.
A ona prava... kao da je negde nestala.
Znam gde mi stoje pelene. Gde su kašice. Gde je peškir za bebu, gde je flašica, gde muž ostavi čarape.
Znam gde su računi. Znam gde je lista za kupovinu.
Znam da treba da operem, skuvam, nasmejem se, zagrlim, budem tu.
Znam da treba.
Ali ne znam gde sam ja.
Ona koja voli tišinu uz kafu.
Ona koja se smejala glasno s prijateljicom.
Ona koja je čitala knjigu u vozu i zaboravila da siđe na stanici.
Ona koja je imala misli koje nisu bile o nekome drugom.
Ne znam gde sam je ostavila.
Možda u četvrtom mesecu trudnoće.
Možda kad je beba prvi put zaplakala.
Možda kad sam zagrizla u prvu brigu koju niko nije video.
A možda sam je ostavila onda kad sam počela da govorim:
„Ne mogu sada, kasnije“ – sebi.
I nije da mi je loše.Volim svaku svoju obavezu koju imam prema svojoj deci.
Samo… nekad se setim da me nema.
I sve bih dala da je vratim na dan, sat, minut.
Da prodiše.
Da opet postanem nečija žena, nečija majka, nečija podrška –
ali tek nakon što budem ja.
I zato pišem.
Ne da pobegnem, nego da se vratim.
Ako se i ti negde tražiš – dobrodošla si.
Jedna mama koja piše tiho dok kuća ćuti
Možda sam mogla da sačekam. Možda bi neko rekao da je rano.
Ali osećam da treba baš sada – dok još u meni živi ova misao.
Dok kuća ćuti, a ja mogu da budem samo ja.
Nekad imam osećaj da hodam kroz dan sa više verzija sebe.
Jedna zna gde su pelene, druga zna gde su računi, treća se smeška svima osim sebi.
A ona prava... kao da je negde nestala.
Znam gde mi stoje pelene. Gde su kašice. Gde je peškir za bebu, gde je flašica, gde muž ostavi čarape.
Znam gde su računi. Znam gde je lista za kupovinu.
Znam da treba da operem, skuvam, nasmejem se, zagrlim, budem tu.
Znam da treba.
Ali ne znam gde sam ja.
Ona koja voli tišinu uz kafu.
Ona koja se smejala glasno s prijateljicom.
Ona koja je čitala knjigu u vozu i zaboravila da siđe na stanici.
Ona koja je imala misli koje nisu bile o nekome drugom.
Ne znam gde sam je ostavila.
Možda u četvrtom mesecu trudnoće.
Možda kad je beba prvi put zaplakala.
Možda kad sam zagrizla u prvu brigu koju niko nije video.
A možda sam je ostavila onda kad sam počela da govorim:
„Ne mogu sada, kasnije“ – sebi.
I nije da mi je loše.Volim svaku svoju obavezu koju imam prema svojoj deci.
Samo… nekad se setim da me nema.
I sve bih dala da je vratim na dan, sat, minut.
Da prodiše.
Da opet postanem nečija žena, nečija majka, nečija podrška –
ali tek nakon što budem ja.
I zato pišem.
Ne da pobegnem, nego da se vratim.
Ako se i ti negde tražiš – dobrodošla si.

