Inspiracija

Ajnštajn : '' Velike duše uvek je dočekivao žestok otpor osrednjih umova. ''

- Ljudi imaju potrebu za stabilnoscu u stalnim promenama. Zato se osrednji umovi zadrze u ogranicenim istinama. Prihvate ih kao apsolutne. To im daje osecaj kontrole i sigurnosti. Velike duse imaju otvoren, nepristrasan um. Neprestano uce i istrazuju. Teze napretku i usavrsavanju. Tako i otkrivaju radikalnije istine koje ponistavaju povrsne.

Time se osrednji um oseca ugrozen. Rusi se njegova brizljivo gradjena iluzija sigurnosti. Iz toga razloga se zestoko opire i stvara nepotreban konflikt. Velike duse to uvide i kroz to saznanje nadrastu sukob. Osrednji umovi ostaju u antagonizmu, jer nisu u stanju da shvate uzrok svoga nemira i otpora.

------------------------

- Srce je sinonim za osecanja, a glava/mozak za misljenje. Osecanja se povezuju s dusom, a misljenje s duhom. Dusa se objavljuje srcu/osecanjima, a duh mislima. Da se ostvari sustinski uvid neophodan je susret duse i duha kroz osecanja i misli. U tom susretu se postigne svesno jedinstvo i dozivi unutrasnja celovitost, punoca, mir i radost.

Kada se srce otvori ka dusi ispuni se dubljim, cistijim osecanjima, pa kad misli prodru do njih snaznije ekspanziraju. Nadahnu se novom visinom duha i dobiju izuzetnu lucidnost i razumevanje.

----------

- Nemiru inspiracije prethodi trenutak apsolutnog mira, slicnog zatisju pred buru. U njemu um ocekuje spoj s visom dimenzijom. Moment takvog spoja i duhovne oplodjnje stvori varnicu koja rasplamsa kreativnu vatru stvaralastva.
 
Na ovu temu, jedan kopi tekst sa fejsa, ako moze>? :)

Zašto je lakše imitirati nego stvarati?
U ljudskom a i svakom drugom genotipu je ugrađena sposobnost učenja koja se vrši putem oponašanja. Oponašanje otpočinje još kod dece ili mladunaca koja kroz igru imitiraju već viđeno od starijih, roditelja ili uzora.
Evidentno je da deca brže i lakše usvajaju znanja, savladavaju kompleksne radnje pa i sviranje instrumenata, baratanje alatima napredne tehnologije, sve to radeći da bi se lakše adaptirala i postala samostalna. To je jedan očekivan i logičan sled dešavanja kod mladog bića, bilo koje vrste i otvorenog za učešće u životu. Zavisno od svoje okoline mlada bića će se uspešnije ili neuspešnije formirati u jedinku funkcionalnu i spremnu na život. Ali to je već posebna tema.
Kod starijih, imitacija ide teže, kako učenje tako i usvajanje, pošto im taj deo razvojnog domena u organizmu postaje sekundaran.
Kod stvaralaca stvar ide obrnutim putem. Stvaraoci počinju od nule i do kraja života neprestano istražuju, razvijaju se, posmatraju, promišljaju, upoznaju, ali za razliku od replifikatora i reproduktivaca oni ne usvajaju znanje radi adaptacije već zbog nečeg sasvim drugog. Oni ostaju večito otvoreni, neadaptirani, avanturistični, nedovršeni. Zato su i često nedruštveni, neustaljeni, labilni, hazarderni, dubiozni i nejasni okolini koja funkcioniše u svojoj adaptiranoj rutini.
Šta to razlikuje stvaraoca od imitatora?
Stvaraoce karakterišu retkost, prosvetljenost, ideja i istraživački duh.
Još od malena oni nešto kopaju, traže, rasturaju, uništavaju, prevrću, kao da se nešto od njih skriva a oni bi hteli baš to da pronađu, ne znajući šta traže i da li traže na pravom mestu. Pa i ako toga nema oni će ga napraviti. Stvoriće ni od čega, od sopstvenih misli, ideja i snoviđenja. Oni su rođeni da rađaju, da budu pronalazači, autori, univerzalni davaoci. Često sasvim nesvesni samih sebe, ponekada osvešćeni, u vrleti psihe, mašte i ideja, oni oko sebe ostavljaju tragove, artefakte, nasleđe, svedočanstvo razvitka jedinke koja na svojim leđima nosi stupnjeve i nivoe manifestacije nove materije, tehnike, tehnologije i umetnosti kojom će se služiti generacije sutrašnjice.
Dok su imitatori savremeni, učesnici trenutka i sadašnjice, stvaraoci su skloni dinamizmu i futurizmu, goneći vreme i materiju koracima napred, porađajući nešto nepredvidivo, novo i sveže, plodonosno, oplemenjujuće, dajući smisao i sjaj aktuelnosti jednom stalnom vizijom koja se manifestuje danas za sutra.
Tako gledajući, imitatori su čuvari nasleđa, konzervativci i rigidna struja koja sve stečeno održava, često i braneći stečeno od ovih drugih, koji razobličavaju i transformišu materiju.
Davaoci često ne mogu da nametnu transformaciju svojim savremenicima. Zato i žive kao neka vrsta pustinjaka, izopšteni u savremenom društvu. Međutim, savremenici ne mogu da spreče transformaciju koja nastaje putem susreta novih generacija sa delom transformatora, odnosno stvaralaca. Taj susret se događa konusno ili putem vremenske parabole. Tako će se i u budućnosti generacije podeliti na konzervativce, sledbenike i čuvare nasleđa primljenog od drevnih; na imitatore i, na one koji odskaču iz legla i prevrću se u blatu duha i materije, u unutrašnjim glasovima i spoljašnjim znakovima, unutar praznine u odbrani od zasićenja, komunicirajući više sa intuitivnim i duhovnim svetom nego sa društvom.
Intuitivni i duhovni, kosmički svetovi najavljuju i naznačavaju puteve sopstvenih sledbenika, onda zrenje i rađanje novih dana, novih vremena, dajući priliku stvaraocima da osećaju, osluškuju i slute.
Imitatori se dobro osećaju ponavljajući i prepisujući dan za dan, imajući sigurnost u repeticiji, vibrirajući jednom istom pesmom koja im uvek donosi radost.
Stvaraoci, naprotiv, ne znaju ništa i osećaju se zatočenim unutar rutina, ponavljanja, osećajući da ih nešto čeka s druge strane, izvan staze i trake; čekajući da iskoče iz šina i krenu divljim putem jer to im donosi osećaj sigurnosti, duhovnog i mentalnog zdravlja, smisla, saglasja sa sobom i pomirenja sa ambijentom koji ih okružuje.
Bez njih ne bi postojalo ništa prepoznatljivo oku naviklom na civilizaciju i kulturu. Bez njih bi se jedan konzervativni duh i dalje prevrtao u raju oponašanja u totalnoj prirodi. Bez njih svet ne bi bio zamisliv kao poznati svet.
Balansom i međusobnim priznanjem imitatora i stvaralaca dobili bismo jedan ugodniji i ugledniji, savršen svet, umesto ovog neugodnog a savršenog.
Dokle god bude postojala kultura ratovanja i sukobljavanja, distinkcija među onima koji čine i sadrže neophodne razlike, brinućemo i patiti više.
Naše razlike su tu radi nas samih a ne naprotiv.
Bez konzervativaca ne bi bilo osnove za nadgradnju koja večno traje putem stvaralaca.
Da nema stvaralaca ne bi bilo novih konzervativaca a znanje bi se izjalovilo i izlapelo od stalnog ponavljanja, bez napretka.
Da li je lakše imitirati ili stvarati, ustvari, nije važno.
Važno je da su obe strane podjednako važne i od toga nema ničeg važnijeg. Valjalo bi to upamtiti.
 

Back
Top