Davno beše...ipak, ne zaboravlja se.
Senzacija je bila kada smo čuli da će se graditi most kod nas na Dunavu, a kakva tek beše kada smo videli kamione,ogromne mašine koje su kopale, ravnale..
Ali moram se vratiti malo unazad moja kuća je bila jako blizu mesta gde će biti most. Baš na tom mestu bila je šuma, neki mali Dunavac sa bezbroj drvenih mostića pa kud ti volja. Malo stariji dečaci su nam rekli sprema se akcija...naša akcija...
Šta će to biti pitala sam se i stalno išla za njima. sve dok nam nisu rekli o čemu se radi. U dubini šume, našli su jedno mesto i pre nego što su doveli nas devojčice, napravili prostor kao manje igralište, poslekli malo okolo šipražje i poneko drvo...mora, kako bi drugačije. Oči su mi bile kao fildžani, trebalo je videti tu lepotu. To je bila naša oaza. Najviše smo se okupljali, sedeli i pričali dogodovštine, ti naši momci izigravali majmune jer je prostor bio pun lijana...ma divno. Pa čak smo i roditelje navikli , nisu se brinuli gde smo znali su za naše mesto i nazvali ga "INDIJANSKO" . Par godina indijansko nam je bilo i more i planina, tamo smo imali sve...
I onda...
Ustadoh jedno jutro, pogled kroz prozor da za svaki slučaj vidim da nije neko krenuo na naše mesto...zaledela sam se, preda mnom je zaiskrila nekakva belina, šuma je malo po malo sečena, pesak se ubrzano dovozio i prekrivao posečeni deo šume.
Šok! Istrčala sam, nisam znala na koju ću stranu ,kod koga ću...pa oni se približavaju nama, našem indijanskom, ne to nije moguće. I druga deca su kao po komandi izašla na zvuk mašina na ulicu , gledala . U momentu smo svi potrčali prema mestu koje smo svi voleli, za koje smo tada živeli i slobodno vreme tamo provodili, trčali ispred mašina, zaustavljali ih ali je bilo kasno. Taj deo je već bio raščišćen. Pognute glave vraćali smo se, šutirali pesak koji nam je u oči ulazio, neki su plakali...
Sutradan sam ustala i nisam ni pogledala kroz prozor, jer čemu...ko im je dao pravo na unište naše dečije snove, mesto gde smo bili najsigurniji i najsrećniji.
Iz revolta nismo hteli da idemo kada se most otvarao, jer Bože moj dolazi neko, eto našli smo razlog koga da krivimo što našeg indijanskog nema.
Senzacija je bila kada smo čuli da će se graditi most kod nas na Dunavu, a kakva tek beše kada smo videli kamione,ogromne mašine koje su kopale, ravnale..
Ali moram se vratiti malo unazad moja kuća je bila jako blizu mesta gde će biti most. Baš na tom mestu bila je šuma, neki mali Dunavac sa bezbroj drvenih mostića pa kud ti volja. Malo stariji dečaci su nam rekli sprema se akcija...naša akcija...
Šta će to biti pitala sam se i stalno išla za njima. sve dok nam nisu rekli o čemu se radi. U dubini šume, našli su jedno mesto i pre nego što su doveli nas devojčice, napravili prostor kao manje igralište, poslekli malo okolo šipražje i poneko drvo...mora, kako bi drugačije. Oči su mi bile kao fildžani, trebalo je videti tu lepotu. To je bila naša oaza. Najviše smo se okupljali, sedeli i pričali dogodovštine, ti naši momci izigravali majmune jer je prostor bio pun lijana...ma divno. Pa čak smo i roditelje navikli , nisu se brinuli gde smo znali su za naše mesto i nazvali ga "INDIJANSKO" . Par godina indijansko nam je bilo i more i planina, tamo smo imali sve...
I onda...
Ustadoh jedno jutro, pogled kroz prozor da za svaki slučaj vidim da nije neko krenuo na naše mesto...zaledela sam se, preda mnom je zaiskrila nekakva belina, šuma je malo po malo sečena, pesak se ubrzano dovozio i prekrivao posečeni deo šume.
Šok! Istrčala sam, nisam znala na koju ću stranu ,kod koga ću...pa oni se približavaju nama, našem indijanskom, ne to nije moguće. I druga deca su kao po komandi izašla na zvuk mašina na ulicu , gledala . U momentu smo svi potrčali prema mestu koje smo svi voleli, za koje smo tada živeli i slobodno vreme tamo provodili, trčali ispred mašina, zaustavljali ih ali je bilo kasno. Taj deo je već bio raščišćen. Pognute glave vraćali smo se, šutirali pesak koji nam je u oči ulazio, neki su plakali...
Sutradan sam ustala i nisam ni pogledala kroz prozor, jer čemu...ko im je dao pravo na unište naše dečije snove, mesto gde smo bili najsigurniji i najsrećniji.
Iz revolta nismo hteli da idemo kada se most otvarao, jer Bože moj dolazi neko, eto našli smo razlog koga da krivimo što našeg indijanskog nema.
Poslednja izmena: