ABDULAH SIDRAN
A ONDA ĆE DOĆI JUTRO
A onda će doći jutro kad ćeš
Nečujno kao svitanje
Ući u moju sobu
I vidjeti
Da mene više nema
Cjelivaćeš
Ruho u kojem sam boravio
Suzama ga okapati
Dlanovima
Hladnog
Grijati
A ja ću te
Dlanom od svjetla
Milovati
Odozgor
Sa visina
U koje si godinama
Gospodaru Svjetova
Slala molitve
Da me čuva
Milovaću te
Nad suho ruho nadnesenu
I Njemu
Gospodaru Svjetova
Kazivati molitvu
Da te čuva
Da te čuva
Da te čuva
Abdulah Sidran
Jutros su svi portali i društvene mreže, kako u BIH, tako i šire, preplavljeni viješću
da nas je napustio naš velikan, Abdulah Sidran, naš Avduka kako su ga zvali bliski prijatelji.
Najbolji poznavaoci lika i djela našeg legendarnog pjesnika i scenariste kazivat će o njemu
u narednim danima nadugačko i naširoko i imaće mnogo toga za reći jer umjetnik njegovog
kalibra ne rađa se često na ovim našim prostorima.
Bezbroj je tekstova kojima se jutros od njega opraštaju Bosanci i Hercegovci, od poznatih
ličnosti, do običnih ljudi koji će ga se većinom sjećati kao sjajnog pjesnika ali i vrsnog scenariste
za filmove koji su obilježili veliki broj generacija bivše nam zajedničke države – od filma
Sjećaš li se Dolly Bell, Otac na službenom putu do Kuduza.
Uz Sidranove sjajne pjesničke atribute, jedan od njih bio je i njegov fantastičan smisao za
humor koji je prožimao njegove scenarije za, slobodno možemo reći, kultne filmove koji su
rađeni po njima.
Ko se još ne sjeća samo one “mantre” iz Sjećaš li se Dolly Bell – ”Svakoga dana u svakom
pogledu sve više napredujem”
Kroz glavu mi prolazi i ono što Sidran jednom duhovito reče na njemu svojstven način da se
našali na vlastiti ručun i račun svog naroda da bi svaki Bošnjak trebao da se rađa sa dvije
glave, pa kad mu jednu otfikare, da onom drugom skonta šta mu se desilo.
Čitajući veliki broj tekstova kojima se jutros svi opraštaju od naše legende, nisam mogla
ne primjetiti da je među njima veliki broj i onih od strane naših političara. Čast svim poštenim
među njima, ali ne mogu se oteti utisku da među nekim ima licemjera i da naš Sidran da ih
kojim slučajem može vidjeti ne bi dao ni dva groša za njih.
Da je tako, za kraj ovog mog kratkog oproštaja od našeg velikog književnika i scenariste,
dodaću još da je u jednom intervjuu za jedan bh list, vezano za svoj položaj kao književnika
u društvu, rekao da u našem društvu postoji jedno organsko kulturno osjećanje, a kod „ovih
naših“ se samo vole mrtvi pisci; dok si živ, oni te manje-više ponižavaju. Da bi krenuo s mrtve
tačke, ovdje najprije moraš umrijeti.
Stotinu lijepih rahmeta tvojoj plemenitoj, bosanskoj duši, naš Avduka.
RiadaT.
A ONDA ĆE DOĆI JUTRO
A onda će doći jutro kad ćeš
Nečujno kao svitanje
Ući u moju sobu
I vidjeti
Da mene više nema
Cjelivaćeš
Ruho u kojem sam boravio
Suzama ga okapati
Dlanovima
Hladnog
Grijati
A ja ću te
Dlanom od svjetla
Milovati
Odozgor
Sa visina
U koje si godinama
Gospodaru Svjetova
Slala molitve
Da me čuva
Milovaću te
Nad suho ruho nadnesenu
I Njemu
Gospodaru Svjetova
Kazivati molitvu
Da te čuva
Da te čuva
Da te čuva
Abdulah Sidran
Jutros su svi portali i društvene mreže, kako u BIH, tako i šire, preplavljeni viješću
da nas je napustio naš velikan, Abdulah Sidran, naš Avduka kako su ga zvali bliski prijatelji.
Najbolji poznavaoci lika i djela našeg legendarnog pjesnika i scenariste kazivat će o njemu
u narednim danima nadugačko i naširoko i imaće mnogo toga za reći jer umjetnik njegovog
kalibra ne rađa se često na ovim našim prostorima.
Bezbroj je tekstova kojima se jutros od njega opraštaju Bosanci i Hercegovci, od poznatih
ličnosti, do običnih ljudi koji će ga se većinom sjećati kao sjajnog pjesnika ali i vrsnog scenariste
za filmove koji su obilježili veliki broj generacija bivše nam zajedničke države – od filma
Sjećaš li se Dolly Bell, Otac na službenom putu do Kuduza.
Uz Sidranove sjajne pjesničke atribute, jedan od njih bio je i njegov fantastičan smisao za
humor koji je prožimao njegove scenarije za, slobodno možemo reći, kultne filmove koji su
rađeni po njima.
Ko se još ne sjeća samo one “mantre” iz Sjećaš li se Dolly Bell – ”Svakoga dana u svakom
pogledu sve više napredujem”
Kroz glavu mi prolazi i ono što Sidran jednom duhovito reče na njemu svojstven način da se
našali na vlastiti ručun i račun svog naroda da bi svaki Bošnjak trebao da se rađa sa dvije
glave, pa kad mu jednu otfikare, da onom drugom skonta šta mu se desilo.
Čitajući veliki broj tekstova kojima se jutros svi opraštaju od naše legende, nisam mogla
ne primjetiti da je među njima veliki broj i onih od strane naših političara. Čast svim poštenim
među njima, ali ne mogu se oteti utisku da među nekim ima licemjera i da naš Sidran da ih
kojim slučajem može vidjeti ne bi dao ni dva groša za njih.
Da je tako, za kraj ovog mog kratkog oproštaja od našeg velikog književnika i scenariste,
dodaću još da je u jednom intervjuu za jedan bh list, vezano za svoj položaj kao književnika
u društvu, rekao da u našem društvu postoji jedno organsko kulturno osjećanje, a kod „ovih
naših“ se samo vole mrtvi pisci; dok si živ, oni te manje-više ponižavaju. Da bi krenuo s mrtve
tačke, ovdje najprije moraš umrijeti.
Stotinu lijepih rahmeta tvojoj plemenitoj, bosanskoj duši, naš Avduka.
RiadaT.
