- Poruka
- 38.209
"Arijanstvo
Arijanstvo je kristološki nauk što ga je širio prezbiter Arije, koji je živio i naučavao u ranom 4. stoljeću u Aleksandriji u Egiptu. Prema ovom nauku božanska narav Isusova podređena je naravi Boga Oca, pa je tako bilo vrijeme u kojem druga božanska osoba nije postojala, već je stvorena od Oca. Arijanstvo je u 4. i 5. stoljeću bilo vrlo rašireno u Crkvi. Arijev je nauk osuđen je kao hereza na Prvom nicejskom saboru.
Zagovornici i protivnici
Značajniji zagovornici arijanstva bili su, osim samog Arija, biskup Euzebije Cezarejski, Eunomije, protupapa Feliks II., Vulfil, te carigradski patrijarsi: Macedonije (342.-346., 351.-360.), Eudoksije Antiohijski (360.-370.), Demofil (370.-379.) i Maksencije (380.).
Glavni protivnici arijanstva i branitelji trinitarnog pravovjerja bili su: sveti Atanazije Aleksandrijski, sveti Bazilije Veliki, sveti Grgur Nazijanski, sveti Grgur Niški, sveti Ambrozije i sveti Hilarije iz Poitiersa."
"Povijest
Sukob između arijanstva i trojstvenoga vjerovanja, koje će prevagnuti u Crkvi, bio je prvi veći doktrinalni sukob nakon što je bizantski car Konstantin I. Veliki priznao kršćanstvo kao dozvoljenu religiju.
Od kasnog trećeg, pa kroz čitavo četvrto stoljeće u ovim su raspravama sudjelovali vodeći slojevi Crkve, ali i obični vjernici, pa čak i sama carska obitelj.
321. Arije je osuđen na sinod u Aleksandriji, no budući da je imao snažan utjecaj u aleksandrijskoj teološkoj školi, Arijev se nauk proširio istočnim Sredozemljem. Sukob je postao tako snažan da je car Konstantin sazvao prvi ekumenski sabor Crkve, poznat i kao Prvi nicejski sabor. Na njemu je osuđeno Arijevo učenje, te prihvaćeno Nicejsko vjerovanjeWikizvortekst, koje će postati temeljem ispovijesti vjere Crkve. U središtu toga vjerovanja stoji izjava da je Sin istobitan (grč. homoousios) Ocu.
Konstantin je nakon sabora protjerao biskupe koji nisu podržali Nicejsko vjerovanje ili su odbili osuditi Arija, te je odredio da se svi primjerci Arijevog djela Thalia spale.
Ipak, car se ubrzo opet približio arijancima, te je svrgnuo Atanazija Aleksandrijskog s biskupske stolice i otjerao ga u progonstvo, smatrajući ga zaprekom pomirenju. Nakon Konstantina, i njegovi će nasljednici pogodovati arijancima. Konstancije II., koji je 353. postao jedini car svrgnuo je pravovjernog papu Liberija i na njegovo mjesto postavio protupapu Feliksa II. Potakao je također više mjesnih crkvenih sinoda koji su trebali naći neko kompromisno rješenje.
Takvo će stanje dovesti do saziva Prvog carigradskog sabora, na kojem je još jasnije izrečen trojstveni nauk Crkve i ponovno osuđeno arijanstvo. Nicejsko je vjerovanje prošireno, a novi se tekst obično naziva Nicejsko-carigradsko vjerovanje.
Arijanstvo u ranom srednjem vijeku
Dok je arijanstvo cvalo u Carigradu, gotski obraćenik Vulfil poslan je kao misionar gotskim barbarima s onu stranu Dunava, a iz političkih ga je razloga podržavao Konstancije II.
S vremenom su u germanskim narodima postojale dvije paralelne Crkve: arijanska i nicejska. Plemstvo i viši staleži pripadali su arijanskoj Crkvi, a većina stanovništva nicejskoj. Jedono je pod Vandalima došlo do snažnijeg progona nicejskih kršćana. Osim Vandala, arijanstvo su prihvatili i Ostrogoti, Vizigoti, Burgundi i Langobardi, dok su Franci bili jedina germanska skupina koja je odmah prihvatila nicejsko kršćanstvo. Do početka 8. stoljeća ova su arijanska kraljevstva ili osvojena od strane nicejskih sljedbenika (Ostrogoti, Vandali, Burgundi), ili su njihovi vladari prihvatili nicejsko kršćanstvo (Vizigoti, Langobardi)."
http://hr.wikipedia.org/wiki/Arijanstvo
"Arijevo učenje
Arije je smatrao da Krist nije isto što i Bog, već da je on sin Božji, kojeg je Bog stvorio. "Bog nije oduvijek bio Otac; postojalo je vrijeme kada je bio sam, i kada još uvijek nije bio Otac: kasnije je postao. Sin nije bio oduvijek, on je postao iz ničega "(Talija). Uzdizanjem Isusa u nadljudsko, između njega i kršćana stvara nepremostiva razdaljina. Po Ariju, pretjerano isticanje Kristova božanstva prijeti uništiti ideju o ugledanju na Kristov život, koja je bitna za kršćanstvo. Arije također nije želio dopustiti da monoteizam potone u učenje o dvoboštvu i suprotstavljao se metafizičkom preuveličavanju Krista, koje je diralo u jedinstvenost Boga."
Prema Ariju je Bog od vječnosti, a Sin njegov prvi stvor, preko koga je sve ostalo stvorio. "Otac je u eonsko vremenima stvorio jedinorođenog Sina, kroz kojega je stvorio i eone i svemir. Sin je bezvremeno stvoren od Oca, on je kreiran i stvoren prije eona, ali nije postojao prije nego je stvoren, no je svakako jedini koji je bezvremeno bio stvoren od Oca prije svih. "
"Arije je prognan u Ilirik, zajedno s njegovim pristašama, ekskomunicirani biskupima sekundom Ptolimediskim i Teona Marmaričkim. Smatralo se da će na taj način arijanski jeres ubrzo biti uništena, ali ispostavilo se da je nasilno suzbijanje imalo upravo suprotno djelovanje. Arije je u Sirmijumu iu drugim gradovima Panonije i Mezije nastavio širiti svoje učenje. Ilirski biskupi polako prihvaćaju Arija, pa se 335. godine, na saboru u Tiru, pojavljuju dva biskupa iz Ilirije koji podržavaju njegovo učenje: Valens iz Murse (Osijek) i Ursacije iz Singidunuma (Beograd)."
"Reakcije na sabor
Stav prihvaćen u Nikeji nije odgovarao pravom stanju unutar kršćanstva. Snage u crkvi bile su drukčije raspoređene nego što je bio slučaj na saboru. Kako je mala većina izvršila nasilje nad velikom manjinom bez ustupaka, osvojena pobjeda zasnivala se na krhkim temeljima. Reakcija na odluku sabora potekla je od Jevsevije iz Nikomidije, iskusnog političara arijanske orijentacije. Jevsevije je protiv svog uvjerenja potpisao nikejski simbol vjere, ali je poslije toga diplomatskom mudrošću nastojao ispraviti grešku. Arijanci su zahtijevali izbacivanje nebiblijskih pojmova iz simbola, što je zahtjev koji se nije mogao lako odbiti. Oni su započeli kritiku vjersko-filozofske formulacije o istoj suštini s obrazloženjem da je ona za laika nerazumljiva. Preko sestre cara Konstantina, čiji je savjetodavac bio Jevsevije, došlo je do zaokreta koji je na novi način preraspodelio istinu i zabludu. Konstantinova politika bila je zainteresirana za pacifikaciju crkve, pa je stoga težio izmirenju s uvrijeđenim arijancima, koji su glasno govorili o opasnosti diteizma. Careva pomirljivost je 330. godine čak rezultirala pozivom Ariju da se vrati, u namjeri da se ispravi nanijeta nepravda. Prognanik nije odmah prihvatio poziv, vjerojatno više iz nepovjerenja nego iz nepokornosti. Naposljetku se zaputio na Konstantinov dvor, gdje je car milostivo primio pekadašnjeg prognanika.
Izgnanstvo Atanasija u Trier
Konstantinovu naredbu da Arija vrati na njegov položaj Atanazije je odbacio primjedbom da se osobe koje je sabor osudio kao vinovnike jeresi ne mogu ponovno vratiti u crkvenu zajednicu. Ni ovoga puta se nije ostvarilo pomirenje koje je car priželjkivao. Arijanstvo je proglašeno istinom, a suparnička strana je optužena za zabludu, te je sada na svojoj koži osjetila nemilost, kada je njen vođa Atanasije otjeran u progonstvo u Trier.
Arijeva smrt
Ovako je Arijevu smrt zabilježio Sokrat Sholastik : "Kada je izašao s carskog dvora, Arije je oko sebe imao mnogo Jevsevijevih pristaša koji su ga čuvali i tako u njihovoj pratnji, on je išao ulicom, a mnoge oči bijahu uprte u njega. Kada je bio blizu Konstantinovog trga, gdje se nalazi porfirne stup, Arije osjeti neku slabost u stomaku. Tada upita jednog iz pratnje gdje se nalazi zahod, a ovaj mu pokaza jedan iza trga. On otide tamo, i tu ga snađe još veća slabost, tako da je uz pražnjenje crijeva prosuo svu utrobu iz sebe uz mnogo krvi, te tu i izdahnu. "
Protivnici su smatrali Arijevu smrt Božjom kaznom, dok su njegove pristaše tvrdili da je otrovan, što je mišljenje i mnogih suvremenih proučavalaca. Uglavnom, Arijeva smrt nije okončala neslaganja. Borba se nastavila nesmanjenom žestinom, jer nije bila vezana za ličnost Arija, već za pitanja koja je on pokrenuo.
Arijanstvo nipošto nije bilo samo mala sekta, već je prerasla u veliku crkvu koja se izdavala kao jedina istinita. Arijanstvo je postalo prvo kršćansko vjerovanje preobraćenih Germana. Episkop Ulfila bio je arijanaca i revnosno je širio arijansko shvaćanje kršćanstva među svojom braćom po vjeri. Među arijancima bilo je tolerantnih kršćana poput Agile, koji je svom sugovorniku Grigoriju iz Tursa, pošto je ovaj tvrdio da je Arijeva smrt dokaz lažnog učenja, smireno odgovorio: "Ne huli učenje koje nije tvoje. Mi sa naše strane, iako ne vjerujemo u ono u što vi vjerujete, ipak ne hulim. Mi, naime, ne smatramo zločinom ako se vjeruje ovako ili onako. "
http://sr.wikipedia.org/wiki/Арије
Izgleda se da je Ilirik bio protiv Svetog trojstva ..
Arijanstvo je kristološki nauk što ga je širio prezbiter Arije, koji je živio i naučavao u ranom 4. stoljeću u Aleksandriji u Egiptu. Prema ovom nauku božanska narav Isusova podređena je naravi Boga Oca, pa je tako bilo vrijeme u kojem druga božanska osoba nije postojala, već je stvorena od Oca. Arijanstvo je u 4. i 5. stoljeću bilo vrlo rašireno u Crkvi. Arijev je nauk osuđen je kao hereza na Prvom nicejskom saboru.
Zagovornici i protivnici
Značajniji zagovornici arijanstva bili su, osim samog Arija, biskup Euzebije Cezarejski, Eunomije, protupapa Feliks II., Vulfil, te carigradski patrijarsi: Macedonije (342.-346., 351.-360.), Eudoksije Antiohijski (360.-370.), Demofil (370.-379.) i Maksencije (380.).
Glavni protivnici arijanstva i branitelji trinitarnog pravovjerja bili su: sveti Atanazije Aleksandrijski, sveti Bazilije Veliki, sveti Grgur Nazijanski, sveti Grgur Niški, sveti Ambrozije i sveti Hilarije iz Poitiersa."
"Povijest
Sukob između arijanstva i trojstvenoga vjerovanja, koje će prevagnuti u Crkvi, bio je prvi veći doktrinalni sukob nakon što je bizantski car Konstantin I. Veliki priznao kršćanstvo kao dozvoljenu religiju.
Od kasnog trećeg, pa kroz čitavo četvrto stoljeće u ovim su raspravama sudjelovali vodeći slojevi Crkve, ali i obični vjernici, pa čak i sama carska obitelj.
321. Arije je osuđen na sinod u Aleksandriji, no budući da je imao snažan utjecaj u aleksandrijskoj teološkoj školi, Arijev se nauk proširio istočnim Sredozemljem. Sukob je postao tako snažan da je car Konstantin sazvao prvi ekumenski sabor Crkve, poznat i kao Prvi nicejski sabor. Na njemu je osuđeno Arijevo učenje, te prihvaćeno Nicejsko vjerovanjeWikizvortekst, koje će postati temeljem ispovijesti vjere Crkve. U središtu toga vjerovanja stoji izjava da je Sin istobitan (grč. homoousios) Ocu.
Konstantin je nakon sabora protjerao biskupe koji nisu podržali Nicejsko vjerovanje ili su odbili osuditi Arija, te je odredio da se svi primjerci Arijevog djela Thalia spale.
Ipak, car se ubrzo opet približio arijancima, te je svrgnuo Atanazija Aleksandrijskog s biskupske stolice i otjerao ga u progonstvo, smatrajući ga zaprekom pomirenju. Nakon Konstantina, i njegovi će nasljednici pogodovati arijancima. Konstancije II., koji je 353. postao jedini car svrgnuo je pravovjernog papu Liberija i na njegovo mjesto postavio protupapu Feliksa II. Potakao je također više mjesnih crkvenih sinoda koji su trebali naći neko kompromisno rješenje.
Takvo će stanje dovesti do saziva Prvog carigradskog sabora, na kojem je još jasnije izrečen trojstveni nauk Crkve i ponovno osuđeno arijanstvo. Nicejsko je vjerovanje prošireno, a novi se tekst obično naziva Nicejsko-carigradsko vjerovanje.
Arijanstvo u ranom srednjem vijeku
Dok je arijanstvo cvalo u Carigradu, gotski obraćenik Vulfil poslan je kao misionar gotskim barbarima s onu stranu Dunava, a iz političkih ga je razloga podržavao Konstancije II.
S vremenom su u germanskim narodima postojale dvije paralelne Crkve: arijanska i nicejska. Plemstvo i viši staleži pripadali su arijanskoj Crkvi, a većina stanovništva nicejskoj. Jedono je pod Vandalima došlo do snažnijeg progona nicejskih kršćana. Osim Vandala, arijanstvo su prihvatili i Ostrogoti, Vizigoti, Burgundi i Langobardi, dok su Franci bili jedina germanska skupina koja je odmah prihvatila nicejsko kršćanstvo. Do početka 8. stoljeća ova su arijanska kraljevstva ili osvojena od strane nicejskih sljedbenika (Ostrogoti, Vandali, Burgundi), ili su njihovi vladari prihvatili nicejsko kršćanstvo (Vizigoti, Langobardi)."
http://hr.wikipedia.org/wiki/Arijanstvo
"Arijevo učenje
Arije je smatrao da Krist nije isto što i Bog, već da je on sin Božji, kojeg je Bog stvorio. "Bog nije oduvijek bio Otac; postojalo je vrijeme kada je bio sam, i kada još uvijek nije bio Otac: kasnije je postao. Sin nije bio oduvijek, on je postao iz ničega "(Talija). Uzdizanjem Isusa u nadljudsko, između njega i kršćana stvara nepremostiva razdaljina. Po Ariju, pretjerano isticanje Kristova božanstva prijeti uništiti ideju o ugledanju na Kristov život, koja je bitna za kršćanstvo. Arije također nije želio dopustiti da monoteizam potone u učenje o dvoboštvu i suprotstavljao se metafizičkom preuveličavanju Krista, koje je diralo u jedinstvenost Boga."
Prema Ariju je Bog od vječnosti, a Sin njegov prvi stvor, preko koga je sve ostalo stvorio. "Otac je u eonsko vremenima stvorio jedinorođenog Sina, kroz kojega je stvorio i eone i svemir. Sin je bezvremeno stvoren od Oca, on je kreiran i stvoren prije eona, ali nije postojao prije nego je stvoren, no je svakako jedini koji je bezvremeno bio stvoren od Oca prije svih. "
"Arije je prognan u Ilirik, zajedno s njegovim pristašama, ekskomunicirani biskupima sekundom Ptolimediskim i Teona Marmaričkim. Smatralo se da će na taj način arijanski jeres ubrzo biti uništena, ali ispostavilo se da je nasilno suzbijanje imalo upravo suprotno djelovanje. Arije je u Sirmijumu iu drugim gradovima Panonije i Mezije nastavio širiti svoje učenje. Ilirski biskupi polako prihvaćaju Arija, pa se 335. godine, na saboru u Tiru, pojavljuju dva biskupa iz Ilirije koji podržavaju njegovo učenje: Valens iz Murse (Osijek) i Ursacije iz Singidunuma (Beograd)."
"Reakcije na sabor
Stav prihvaćen u Nikeji nije odgovarao pravom stanju unutar kršćanstva. Snage u crkvi bile su drukčije raspoređene nego što je bio slučaj na saboru. Kako je mala većina izvršila nasilje nad velikom manjinom bez ustupaka, osvojena pobjeda zasnivala se na krhkim temeljima. Reakcija na odluku sabora potekla je od Jevsevije iz Nikomidije, iskusnog političara arijanske orijentacije. Jevsevije je protiv svog uvjerenja potpisao nikejski simbol vjere, ali je poslije toga diplomatskom mudrošću nastojao ispraviti grešku. Arijanci su zahtijevali izbacivanje nebiblijskih pojmova iz simbola, što je zahtjev koji se nije mogao lako odbiti. Oni su započeli kritiku vjersko-filozofske formulacije o istoj suštini s obrazloženjem da je ona za laika nerazumljiva. Preko sestre cara Konstantina, čiji je savjetodavac bio Jevsevije, došlo je do zaokreta koji je na novi način preraspodelio istinu i zabludu. Konstantinova politika bila je zainteresirana za pacifikaciju crkve, pa je stoga težio izmirenju s uvrijeđenim arijancima, koji su glasno govorili o opasnosti diteizma. Careva pomirljivost je 330. godine čak rezultirala pozivom Ariju da se vrati, u namjeri da se ispravi nanijeta nepravda. Prognanik nije odmah prihvatio poziv, vjerojatno više iz nepovjerenja nego iz nepokornosti. Naposljetku se zaputio na Konstantinov dvor, gdje je car milostivo primio pekadašnjeg prognanika.
Izgnanstvo Atanasija u Trier
Konstantinovu naredbu da Arija vrati na njegov položaj Atanazije je odbacio primjedbom da se osobe koje je sabor osudio kao vinovnike jeresi ne mogu ponovno vratiti u crkvenu zajednicu. Ni ovoga puta se nije ostvarilo pomirenje koje je car priželjkivao. Arijanstvo je proglašeno istinom, a suparnička strana je optužena za zabludu, te je sada na svojoj koži osjetila nemilost, kada je njen vođa Atanasije otjeran u progonstvo u Trier.
Arijeva smrt
Ovako je Arijevu smrt zabilježio Sokrat Sholastik : "Kada je izašao s carskog dvora, Arije je oko sebe imao mnogo Jevsevijevih pristaša koji su ga čuvali i tako u njihovoj pratnji, on je išao ulicom, a mnoge oči bijahu uprte u njega. Kada je bio blizu Konstantinovog trga, gdje se nalazi porfirne stup, Arije osjeti neku slabost u stomaku. Tada upita jednog iz pratnje gdje se nalazi zahod, a ovaj mu pokaza jedan iza trga. On otide tamo, i tu ga snađe još veća slabost, tako da je uz pražnjenje crijeva prosuo svu utrobu iz sebe uz mnogo krvi, te tu i izdahnu. "
Protivnici su smatrali Arijevu smrt Božjom kaznom, dok su njegove pristaše tvrdili da je otrovan, što je mišljenje i mnogih suvremenih proučavalaca. Uglavnom, Arijeva smrt nije okončala neslaganja. Borba se nastavila nesmanjenom žestinom, jer nije bila vezana za ličnost Arija, već za pitanja koja je on pokrenuo.
Arijanstvo nipošto nije bilo samo mala sekta, već je prerasla u veliku crkvu koja se izdavala kao jedina istinita. Arijanstvo je postalo prvo kršćansko vjerovanje preobraćenih Germana. Episkop Ulfila bio je arijanaca i revnosno je širio arijansko shvaćanje kršćanstva među svojom braćom po vjeri. Među arijancima bilo je tolerantnih kršćana poput Agile, koji je svom sugovorniku Grigoriju iz Tursa, pošto je ovaj tvrdio da je Arijeva smrt dokaz lažnog učenja, smireno odgovorio: "Ne huli učenje koje nije tvoje. Mi sa naše strane, iako ne vjerujemo u ono u što vi vjerujete, ipak ne hulim. Mi, naime, ne smatramo zločinom ako se vjeruje ovako ili onako. "
http://sr.wikipedia.org/wiki/Арије
Izgleda se da je Ilirik bio protiv Svetog trojstva ..
