IGRA KOJU ZNAMO

Potmulo sam odjekivala:
potroši me..,
u ime svih stvari koje se uvek iznova pune.
Nikad nisam znala plesati
onako kako sam htela
onako,u obruču zadivljenih pogleda.
Često nisam plesala nikako..
Menjam niz najlepših reči
za niz najslađih pokreta,
ako je neko voljan da mi učini.
Ali ovaj ples dobro znam
i hoću da u njemu uživaš
i da ga dovedeš do tačke blaženog umora.
Nikad nisam znala
spuštati boje na platno
i kombinovati svetlo sa senkama,
slikarska četkica me nikad nije dovoljno slušala,
da bi primila impulse koje sam joj slala.
Zapravo nikad i nisam dovoljno dobro slikala,
onako kako sam tezila za perfekcijom,
ma koliko čeznula za savrsenstvom tog umeca..
Menjam jedan potpis u dnu stranice
za jedan potpis u uglu,
nečeg što bi sa zida plenilo divljenje..
Jedna velika slika koja pleni,
autenticna u svojoj lepoti,
zapamcena zauvek u secanju.
Ako neko nalazi da je ona OK,
bice mi blizu,osetice me..
Ali ovaj raspored boja mi je savršeno poznat
i hoću da u njemu sada učestvuješ.
Neka to bude autoportret istovremeno,
nas,nasih iluzija,
jer dugo ćemo nas dvoje
jos pozirati zajedno..


Ps.Dobro vam jutro,deco...
 

Back
Top