Nekad sam bila istinski i mnogo srećna, da mi se od sjećanja na moju sreću plače, pazite sad - od tuge.
Nekad sam voljela toliko da me fizički boljelo odsustvo onog drugog čijeg se sad lika teško i da sjećam.
Lika se ne sjećam, samo svoje sreće.
Samo uživanja u odnosu koji je bio sve samo ne idealan, ali u kome nije bilo površinskih osjećanja - ni bijesa, ni ljubavi, ni ljutnje.
Kažem vam - bila sam srećna jer sam bila voljena. Kao Boga sam voljela.
Posle toga nisu bile sreće. Čak ni srećice.
Posle toga sam morala mnogo da se mijenjam.
Kad sam se mijenjala nisam im valjala.
Jednog sam voljela ali on je volio da me drži u tajnosti.
Kakav udar na ego i kako ponižavajuće.
Reklo bi se da to nikad sebi ne bih dozvolila. Jesam.
Zašto jesam? Kakvo opravdanje je ljubav kad sam spoznala istinsku?
Od svih njih najviše me bolio taj što me krio.
Bila sam nesrećna kao skot svaki put kad sam htjela da me zagrli a on se samo sklanjao od mene i izmišljao razloge.
Davala sam sebi razne epitete, tražila mane, preispitivala šta mi fali i nedostaje.
Svako bi rekao da sam bolja od njega. Osim njega.
Nemam savjet za žene koje prolaze isto.
Rekla bih - nemojte, ali hoćete.
Samo vam želim da što prije shvatite da problem nije u vama. I da se polako odvikavate. Jer će vas ostaviti zbog prve - bolje.
Da se vratim gdje sam počela - nekad sam stvarno bila srećna.
Ali onda su nailazili razni likovi, činili da na malo zablistam, pomislim - to je taj, i samo odu.
Ne, ne žalim se na (ne)ljubav.
Možda malo na komplikovanost.
Možda malo na neadekvatnost.
Neizbor.
Malo sam i nesrećna sada.
Udavila sam sve svojom pričom, ali teško (mi) je malo večeras.
Nekad sam voljela toliko da me fizički boljelo odsustvo onog drugog čijeg se sad lika teško i da sjećam.
Lika se ne sjećam, samo svoje sreće.
Samo uživanja u odnosu koji je bio sve samo ne idealan, ali u kome nije bilo površinskih osjećanja - ni bijesa, ni ljubavi, ni ljutnje.
Kažem vam - bila sam srećna jer sam bila voljena. Kao Boga sam voljela.
Posle toga nisu bile sreće. Čak ni srećice.
Posle toga sam morala mnogo da se mijenjam.
Kad sam se mijenjala nisam im valjala.
Jednog sam voljela ali on je volio da me drži u tajnosti.
Kakav udar na ego i kako ponižavajuće.
Reklo bi se da to nikad sebi ne bih dozvolila. Jesam.
Zašto jesam? Kakvo opravdanje je ljubav kad sam spoznala istinsku?
Od svih njih najviše me bolio taj što me krio.
Bila sam nesrećna kao skot svaki put kad sam htjela da me zagrli a on se samo sklanjao od mene i izmišljao razloge.
Davala sam sebi razne epitete, tražila mane, preispitivala šta mi fali i nedostaje.
Svako bi rekao da sam bolja od njega. Osim njega.
Nemam savjet za žene koje prolaze isto.
Rekla bih - nemojte, ali hoćete.
Samo vam želim da što prije shvatite da problem nije u vama. I da se polako odvikavate. Jer će vas ostaviti zbog prve - bolje.
Da se vratim gdje sam počela - nekad sam stvarno bila srećna.
Ali onda su nailazili razni likovi, činili da na malo zablistam, pomislim - to je taj, i samo odu.
Ne, ne žalim se na (ne)ljubav.
Možda malo na komplikovanost.
Možda malo na neadekvatnost.
Neizbor.
Malo sam i nesrećna sada.
Udavila sam sve svojom pričom, ali teško (mi) je malo večeras.