Nakon potopa svako se probudi na svom ostrvu. Priljubljen kao puž uz svoju kuću sa sopstvenim uspomenama, istorijama, željama.
Imaju li puževi sa kućicama snage da se preobraze u puževe golaće i dopuste suncu da im uštave meku kožu? Ili se samo dotaknu onim isplakanim očima i uvuku unutra? Zatvore vrata... Skriju se pod zemlju...Sve dok ne padne kiša koja ih izmami napolje da sanjaju kako su nekada bili svici, leptiri, ljudi, Prometeji i da strepe da li će biti obasjani ili spaljeni novim sjajem...
Hrpe reči leže izbačene i razbacane po praznom ekranu kao teški lanci u koje sam uhvaćena...
Bura opet pleše sa morem... Strast je prosula svoje darove... Sipa ostavlja crni trag...Meduze nestaju providno... More pravi crtu na obali, na stenama i sivom kamenju i govori: "Ovde se zaustavlja hirovito more i počinje mirna kamenita večnost... Kamen i voda i vodena nedra u koje padamo uhvaćeni, iz kojih sami sebe moramo izroniti...
Niko ne dolazi... Niko ne odlazi... Niko nikog ne ostavlja... Odavde nikad ne možeš pobeći dovoljno daleko... Sve traje zauvek...
Verujemo da su buka i bes i strast i ljubav iza nas, dok se večernji spokoj razliva po nama... Po svetim i manje svetim mestima u nama koji hodamo svetom nesvesni i zanjihani, zaneseni sopstvenim molitvama i smirajima prizivajući nešto veće od nas, nešto što bi nam moglo oprostiti nas same... i što nismo znali nežnije zagrliti svet dok smo gladno hrlili u njega, verujući da su nam usta i ruke dovoljne da zasite sve naše gladi... Samo nas ponekad na rubovima svetova neke lude ruke dotaknu i uplaše... Samo ponekad se isprepletu svetovi kao prsti čiji dodiri treperavi i krhki svojom lakoćom pomeraju svet...Otkud toliko topline i mekote u dodirima?
Faraonn ima ruke meke skoro kao žena... I priča priču od koje se ludi... U njegovim pesmama je uvek sve jednostavno i kao da se nikad ništa neće promeniti, niti će se srušiti kao bedemi dok on sanja o ljubavi koja se dogodila i koja tek treba da se dogodi, sretna i puna otkrovenja... Piše rukama mekim... toplim - kada bi dotakao njima... mekim i toplim, na kojima se raste do najviših visina... zbog kojih su poznate sve šumske staze i neprohodne klisure i putevi do srca i sve tajne o kojima sanjaju devojke nad kojima se bude anđeoska krila... Zapletena u njegove ljubavi, u zamke koje je skrio po šumama i klisurama, kada sam stigla na vrh planine, znala sam da noge ne mogu dalje... a put se nastavljao...
Faraonn priča obične stvari... ali način kojim piše svojim mekim rukama - prepolovi prostor... I to je ono što me uvek uznemiri... kao život i smrt, kao sve ono što volim i mrzim, kao sve u čemu sam htela da nestanem, da se ulijem, da budem, da ne budem..
Faraonn priča priču od koje se ludi, drži me budnom svojim mekim rukama, u mojim sećanjima ne prestaju prolaziti beskrajne buduće prošlosti i pupčana vrpca vremena me manje boli oko vrata...
U ljudsku ljusku umotan, Faraonn mašta... rasipa se... lagan leti ka nama, poput semena maslačka... i zalazi u naše mračne šume gde smo mi jedini gospodari... gde čelom dotičemo večnu ljubav, a potiljkom večni san...
Oblikuje nas nove mekim dlanovima pesnika...
"Ne!" - kaže neko...
"Ne želim biti kao pesnik!
Moj dlan je hladan, a tvoje divlje čelo je vruće!
Sve drugo je samo scena i dekor ljubavi!"
I to kaže u priči o mekim i toplim dlanovima Faraonna u kojoj je pesnik pobednik...
