gljivaludara25
Početnik
- Poruka
- 9
Pozdrav za sve...
Stvarno ne znam otkuda da pođem, ali jednostavno ne mogu više ovako. Vršim teror na svoj mozak i ne upravljam svojim životom. Najveću bitku upravu vodim sa samom sobom. Odmah da napomenem da ne razmišljam o samoubojstvu, ali moja snaga je na izmaku. Radim od 07-16h tako da nisam besposlena.
Zapravo, radi se o tome da sam čitavog života opsjednuta nekom osobom. Vjerovatno to krije neku poruku povezanu iz djetinjstva, ali sada nisam u mogućnosti o tome se baviti. Ako se kojim slučajem oslobodim od jedne osobe, to je tako što pređem na drugu. U ovom slučaju se radi o mojoj dugogodišnjoj prijateljici koja je starija od mene 30 godina. Bolesno, znam... Ali nikako si ne mogu pomoći, ljudi moji. Kada se probudim u mislima je ONA, preko dana ONA, krenem na spavanje ONA. Problem se javlja u tome da sam opsjednuta sa njom, a isto tako bezvoljna sam bez nje. Jedino sam sretna kada se čujem i kada mi pošalje poruku. Ako kojim slučajem prođe vrijeme, ja doslovno buljim u telefon i čekam njen poziv ili poruku.
Imam 25 godina i izgrađen društveni život. Znači imam par pravih prijatelja oko sebe, koji se trude, trudim se i ja. Ali sa njom je to bolest, ona ih je sve zasjenila. Bez nje kao da je sve manje važno.
Najgore od svega, što se to odrazilo i na moj brak koji je na početku. Umjesto da cvijeta postalo je dosadno. Ali sve to mojom krivicom. Nemam ništa protiv umirovljenika, ali čini mi se da i oni bolje dan iskoriste od mene. Ne zapostavljam kućanske poslove, večeru za muža... Ali nakon 9 sati rada na poslu, dođem kući odradim to sve i svalim se na kauč i tako sjedim, iscrpljena cjelodnevnom opsesijom i ne vidim zanimaciju za išta drugo.
Umno sam iscrpljena, i bez obzira koliko posla imala, opet mi je u glavi ta osoba, kao podsjetnik da nisam slobodna, već rob vlastitih misli. Svjesna sam da tu ima i manjak samopouzdanja, depresije. Pročitala sam i čitam raznu literaturu, ponajviše psihološkog stajališta, ali nema pomaka.
Vjerujte da bih najradije voljela da me neko prebije, samo da to ispari iz mene (naravno kada bi to imalo efekta). Molim Vas sve, da mi pomognete, svojim savjetima, kritikama, bez obzira kakve su. Jer ja stvarno ne vidim izlaz iz ovoga. IMA LI KRAJA? Možda sam ponešto preskočila, ali napisati ću ako Vas nešto zanima.
Stvarno ne znam otkuda da pođem, ali jednostavno ne mogu više ovako. Vršim teror na svoj mozak i ne upravljam svojim životom. Najveću bitku upravu vodim sa samom sobom. Odmah da napomenem da ne razmišljam o samoubojstvu, ali moja snaga je na izmaku. Radim od 07-16h tako da nisam besposlena.
Zapravo, radi se o tome da sam čitavog života opsjednuta nekom osobom. Vjerovatno to krije neku poruku povezanu iz djetinjstva, ali sada nisam u mogućnosti o tome se baviti. Ako se kojim slučajem oslobodim od jedne osobe, to je tako što pređem na drugu. U ovom slučaju se radi o mojoj dugogodišnjoj prijateljici koja je starija od mene 30 godina. Bolesno, znam... Ali nikako si ne mogu pomoći, ljudi moji. Kada se probudim u mislima je ONA, preko dana ONA, krenem na spavanje ONA. Problem se javlja u tome da sam opsjednuta sa njom, a isto tako bezvoljna sam bez nje. Jedino sam sretna kada se čujem i kada mi pošalje poruku. Ako kojim slučajem prođe vrijeme, ja doslovno buljim u telefon i čekam njen poziv ili poruku.
Imam 25 godina i izgrađen društveni život. Znači imam par pravih prijatelja oko sebe, koji se trude, trudim se i ja. Ali sa njom je to bolest, ona ih je sve zasjenila. Bez nje kao da je sve manje važno.
Najgore od svega, što se to odrazilo i na moj brak koji je na početku. Umjesto da cvijeta postalo je dosadno. Ali sve to mojom krivicom. Nemam ništa protiv umirovljenika, ali čini mi se da i oni bolje dan iskoriste od mene. Ne zapostavljam kućanske poslove, večeru za muža... Ali nakon 9 sati rada na poslu, dođem kući odradim to sve i svalim se na kauč i tako sjedim, iscrpljena cjelodnevnom opsesijom i ne vidim zanimaciju za išta drugo.
Umno sam iscrpljena, i bez obzira koliko posla imala, opet mi je u glavi ta osoba, kao podsjetnik da nisam slobodna, već rob vlastitih misli. Svjesna sam da tu ima i manjak samopouzdanja, depresije. Pročitala sam i čitam raznu literaturu, ponajviše psihološkog stajališta, ali nema pomaka.
Vjerujte da bih najradije voljela da me neko prebije, samo da to ispari iz mene (naravno kada bi to imalo efekta). Molim Vas sve, da mi pomognete, svojim savjetima, kritikama, bez obzira kakve su. Jer ja stvarno ne vidim izlaz iz ovoga. IMA LI KRAJA? Možda sam ponešto preskočila, ali napisati ću ako Vas nešto zanima.