Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 36.473
Hrvatski Sabor donosi odluku o
nabijanju Srba na kolac
20. aprila 1586.
Osman Karatay je verovatno na dobrom tragu da su Horvati turkijsko pleme.
Hrvatski sabor je 20. aprila 1586. odredio da hrvatske haramije "Vlahe koje uhvate, nakon ispitivanja mogu žive nabiti na kolac, kao što su to radile Osmanlije" (Šišić, 1917, 190, doc. 79).
Acta comitialia regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 4. Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium, knj. 41. uredio Ferdo Šišić.
Osim za kažnjavanje ubojica, nabijanje na kolac služilo je i za
zastrašivanje neprijatelja ili stanovništva, a muke osuđenika ovisile su o tome kako
su ga naboli, odnosno kako mu je kolac provođen kroz tijelo (Cseres, 1993, 13–14).
Dakako, za izvršenje takve kazne trebao je "krvnik – stručnjak", koji je kolac mogao
provesti kroz tijelo, a da ne ozlijedi vitalne organe, kako bi patnja žrtve mogla što
duže trajati, te određen "alat": tvrdo drvo duže od tri metra, po mogućnosti hrast,
nauljeno najmanje metar od zašiljenoga vrha, na koji se, ako je bilo vremena i prilike
navlaćio oštar željezni šiljak. Prema predaji postupak nabijanja započinjao je polaganjem
žrtve potrbuške, s rukama vezanim na leđima. Da se ne bi mogla pomaknuti,
pomoćnici "stručnjaka" žrtvi bi stali na ramena i stražnjicu, a drugi bi istodobno, pomoću
omči vezanih oko nožnih članka, žrtvi raširili noge, te stavili dvije-tri valjkaste
motke ispred raširenih žrtvinih tabana, da bi se po njima nauljeni kolac mogao bolje
koturati pri ciljanju. Potom je krvnik pažljivo namjestio vrh kolca u **** žrtve, koji
je prethodno morao biti oslobođen od odjeće, i nakon prvoga uboda, kod kojega nije
bilo moguće izbjeći trzanje dirnutoga boka žrtve, maljem, najprije laganim udarcima,
zatim sve jače, počeo nabijati kolac u pravcu određenoga cilja. Njegovi pomoćnici
žrtvi su istodobno razvlačili noge pomoću konopa i tako je lagano navlačili na
prodirući kolac. Da bi patnje žrtve bile što dugotrajnije kolac je morao proći uz
kralježnicu, iza plućnih krila, između bubrega i, dakako, nije smio probosti srce. Da
bi probadanje bilo gotovo, krvnik je svojim oštrim nožem morao otvoriti put kolcu
iznad kože desnoga ramena i ključne kosti žrtve, a potom je, nabivši odozdo kolac
maljem još dva-tri puta, završio posao. Žrtvu bi tada pomoćnici uhvatili za ramena i
digli, a donji dio kolca položili u već iskopanu rupu i učvrstili ga tako da se ne bi
mogao nagnuti uslijed njihanja bespomoćnoga tijela. Tako odvratan čin, koji svjedoči
da ljudska okrutnost ne poznaje granice, često se odvijao uz nazočnost većega broja
gledatelja (Cseres, 1993, 14–15).6 I ovaj kratak, ali grozan prikaz nabijanja na kolac,
govori u prilog pretpostavci da su se zločini koje hrvatski humanisti navode u
protuturskim govorima i pjesmama zaista mogli dogoditi.
6 Ispričavam se čitateljima zbog detaljnoga opisa nabijanja na kolac, no držim da navedeni prikaz jasno
pokazuje zločinačku stranu ljudske naravi i upozorava na okrutnu svakodnevicu prošlih vremena.
Nažalost, ne samo prošlih. Zbog svoje upečatljivosti, prizori nabijanja na kolac našli su svoje mjesto i
u umjetnosti, posebice u književnosti. Gotovo isti opis nabijanja kažnjenika na kolac koji je naveden u
ovom djelu donosi nobelovac Ivo Andrić (1949, 45–50), a nabijanje na kolac – kao "turski dar"
neprijatelju (ironija) – spominje hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić (1967, 229–230).
http://www.dlib.si/stream/URN:NBN:SI...bd344407b2/PDF
Srpski narod nema luksuz da zaboravi ko su i šta su Hrvati. Zato istorijska nauka i služi: da nam se ne bi ponovila prošlost.
nabijanju Srba na kolac
20. aprila 1586.
Osman Karatay je verovatno na dobrom tragu da su Horvati turkijsko pleme.
Hrvatski sabor je 20. aprila 1586. odredio da hrvatske haramije "Vlahe koje uhvate, nakon ispitivanja mogu žive nabiti na kolac, kao što su to radile Osmanlije" (Šišić, 1917, 190, doc. 79).
Acta comitialia regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 4. Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium, knj. 41. uredio Ferdo Šišić.
Osim za kažnjavanje ubojica, nabijanje na kolac služilo je i za
zastrašivanje neprijatelja ili stanovništva, a muke osuđenika ovisile su o tome kako
su ga naboli, odnosno kako mu je kolac provođen kroz tijelo (Cseres, 1993, 13–14).
Dakako, za izvršenje takve kazne trebao je "krvnik – stručnjak", koji je kolac mogao
provesti kroz tijelo, a da ne ozlijedi vitalne organe, kako bi patnja žrtve mogla što
duže trajati, te određen "alat": tvrdo drvo duže od tri metra, po mogućnosti hrast,
nauljeno najmanje metar od zašiljenoga vrha, na koji se, ako je bilo vremena i prilike
navlaćio oštar željezni šiljak. Prema predaji postupak nabijanja započinjao je polaganjem
žrtve potrbuške, s rukama vezanim na leđima. Da se ne bi mogla pomaknuti,
pomoćnici "stručnjaka" žrtvi bi stali na ramena i stražnjicu, a drugi bi istodobno, pomoću
omči vezanih oko nožnih članka, žrtvi raširili noge, te stavili dvije-tri valjkaste
motke ispred raširenih žrtvinih tabana, da bi se po njima nauljeni kolac mogao bolje
koturati pri ciljanju. Potom je krvnik pažljivo namjestio vrh kolca u **** žrtve, koji
je prethodno morao biti oslobođen od odjeće, i nakon prvoga uboda, kod kojega nije
bilo moguće izbjeći trzanje dirnutoga boka žrtve, maljem, najprije laganim udarcima,
zatim sve jače, počeo nabijati kolac u pravcu određenoga cilja. Njegovi pomoćnici
žrtvi su istodobno razvlačili noge pomoću konopa i tako je lagano navlačili na
prodirući kolac. Da bi patnje žrtve bile što dugotrajnije kolac je morao proći uz
kralježnicu, iza plućnih krila, između bubrega i, dakako, nije smio probosti srce. Da
bi probadanje bilo gotovo, krvnik je svojim oštrim nožem morao otvoriti put kolcu
iznad kože desnoga ramena i ključne kosti žrtve, a potom je, nabivši odozdo kolac
maljem još dva-tri puta, završio posao. Žrtvu bi tada pomoćnici uhvatili za ramena i
digli, a donji dio kolca položili u već iskopanu rupu i učvrstili ga tako da se ne bi
mogao nagnuti uslijed njihanja bespomoćnoga tijela. Tako odvratan čin, koji svjedoči
da ljudska okrutnost ne poznaje granice, često se odvijao uz nazočnost većega broja
gledatelja (Cseres, 1993, 14–15).6 I ovaj kratak, ali grozan prikaz nabijanja na kolac,
govori u prilog pretpostavci da su se zločini koje hrvatski humanisti navode u
protuturskim govorima i pjesmama zaista mogli dogoditi.
6 Ispričavam se čitateljima zbog detaljnoga opisa nabijanja na kolac, no držim da navedeni prikaz jasno
pokazuje zločinačku stranu ljudske naravi i upozorava na okrutnu svakodnevicu prošlih vremena.
Nažalost, ne samo prošlih. Zbog svoje upečatljivosti, prizori nabijanja na kolac našli su svoje mjesto i
u umjetnosti, posebice u književnosti. Gotovo isti opis nabijanja kažnjenika na kolac koji je naveden u
ovom djelu donosi nobelovac Ivo Andrić (1949, 45–50), a nabijanje na kolac – kao "turski dar"
neprijatelju (ironija) – spominje hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić (1967, 229–230).
http://www.dlib.si/stream/URN:NBN:SI...bd344407b2/PDF
Srpski narod nema luksuz da zaboravi ko su i šta su Hrvati. Zato istorijska nauka i služi: da nam se ne bi ponovila prošlost.
