Hodala sam i hodala

Tim ulicama tim stazama.
Svetog hodanja.
Po mojim
Tridesetak godina .
Hodam i sad a sjedim kuci ..

Pjevaju hodajuci sveto mi miluju lice.
Dok se meni slivaju sve neisplakane.
Suze boli ponosa i neceg velikog.

Hodam sa njima pletem uspomene.
Mjerim korake sabiram godine.
Perem sve udarce kojim su me gadjali.
Do zida nema dalje.
Moja je vjera jaca od njihove nevjere.
Dugo je tinjala.
Bila je teska.
To budjenje jednog cijelog naroda.
Sveto je koliko i biti u tom vremenu.
Hrabri ne placu.
Hrabri danas pjevaju i Bogu se mole.
A ja sam prepuna suza .
Koraka mi manjka .
Ruke pruzene.
Ruke zgrcene .
Grlim ih u njihovom hodu.
Molim ih da i za mene hodaju.
Da govore i pjevaju svoju i moju.
Svetu istinu.
Iza nas je zid nema dalje.

Budim se novi je dan .
Opet ce Sunce izaci
Neko suncanije toplije istinitije ...
.
 
Smogla sam snage, bila sam pred Hramom Hristovog Vaskrsenja .Na Molebanu bilo mi je lijepo poput onog kad odem na OSTROG, kad se poklonim Mostima Svetog Vasilija .Bila sam dio mase dio svete molitve, sa svojim narodom .Osjecala sam ogromnu energiju koja je po meni padala sa neba .Smiraj ponos,nesto sveto uzviseno MIR.Ljubav .Grlila sam pogledom svakog covjeka i vikala iz svega glasa NE DAMO SVETINJE .
 

Back
Top