Хипохондрија

Treba ti povratak u realnost ali se to batinama ne resava.
Ocigledno da zivis na marsu cim ti i odlazak na pijacu naucna fantastika.
Ne znam koliko imas godina ali bi trebao da se osamostalis i odvojis od roditelja, kad budes ziveo sam bices prinudjen da se spustis na zemlju.
Tvoji roditelji su napravili gresku sto su te razmazili i sve ti poturali pod guzicu.
Zato si sad i ovakav, skoncentrisan na sebe asocijalan i hipohondrican, pretpostavljam da nisi nikad ni imao ozbiljnu ljubavnu vezu ako si stvarno takav kako si pisao.
Osamostaliti se trebas pod hitno i potraziti strucnu pomoc inace ces samo presipati iz supljeg u prazno.
 
Погодио си скоро све, сем овог у вези са женама :) Ни ту нисам морао много да се трудим, увек су ми прве прилазиле :) У најскорије време требало би да се женим, што је још један извор фркице за мене!

А нису ме само родитељи размазили. Увек сам био фин, културан, људи су ме симпатисали и где год се појавим гледали су да ми олакшају све што могу.
 
Bobi, kada citam ovo sto si ti napisao, kao da sebe slusam. Ja sam ti isto plasljivac, Google dijagnosticar, mene to pojede ima vec vise godina. Prvo sam pocela da se plasim da nemam neku zaraznu bolest... Testiram se na HIV, bude sve u redu, onda mi padne na pamet nesto drugo. Prvenstveno se plasim tih zaraznih bolesti. Stalno perem ruke, cistim... Isla sam kod psihijatra, pa kod psihoterapeuta, oko 1,5 godinu... Bilo mi je pomagalo... I evo ne idem nekih 2 godine i vec imam neke sulude misli... Probaj da odes kod lekara, neka ti pomogne. Dobra je ta sicijalno bihejvioralna terapija... Uce te da zivis sa samim sobom, da se prihvatis takav kakav jesi-hipohondar.
 
Ма знам ја да сам хипохондар, није то спорно :) Само ме нервирају те жлезде које могу да напипам и то је то. Вероватно уопште и нису натечене него нормалне, али ето, нервирају ме.

Како је код тебе почело све то? Рецимо, ја се сећам да сам као клинац био забринут (не много и не често) јер имам доста младежа. Још као дете триповао сам да ће ми се нешто лоше догодити због њих. Али то је било онако, умерено. Сморио бих се кад видим нови младеж и прође ме за 15 минута. А озбиљније је почело пре пар година када ми се слошило једном (ништа страшно) и тад сам добио први напад панике. Тад још нисам знао да је то паника и остало. Прошле године је кренуло постепено - прво сам јако био забринут за људе око мене. Увече нисам могао да заспем јер су ми се јављале мисли да би нешто лоше могло да се деси мени блиским особама. После сам почео јако бурно да реагујем на сваку промену на телу. И то ми се некако акумулирало... Сваки пут бих реаговао све горе. На јесен је почело да ме пресеца по стомаку (после сам сконтао да је у питању била повреда трбушних мишића) и ту сам већ кренуо да пуцам, јер се све чешће нешто догађало. Натерао сам се да после 100 година одем код доктора јер сам наравно утриповао свашта. Она ме тамо истраумира причом о проблемз са штитном жлездом и тих недељу дана је било нешто најстрашније. Нисам спавао, желудац ми није радио због нервозе, почело је да ми се мути у глави...Ужасно је било. Тек што сам се смирио након тога, коју недељу касније, кренем да роварим по врату и напипам нешто. Наравно, одмах кренем да гуглам и имам шта да видим. Знаш и сама како то иде... После паклених пар недеља сам се смирио, али од онда бринем. Некад мање, некад више...

Мене занима који тип особе има предиспозиције да постане хипохондар. На пример, имаш ли ти утисак да си размажена, да си себична, егоцентрична? Јеси можда решила све друге проблеме у животу? Имаш ли вишка слободног времена? Некада мислим да човек ако нема проблема, почне сам себи да их измишља и да се о томе, уствари, ради.
 
Знам да сам досадан и вама овде, али ја бих поново да истакнем моја питања :) Дакле:

"Оно што мене тренутно занима је да ли постоји могућност озбиљне болести већ шест месеци и дуже а да у том периоду нисам имао повишену температуру ни једном, нисам изубио килажу, осећам се добро, рекреативно трчим по пола сата, пар пута недељно вежбам (склекови, вратило, трбушњаци и то... ). Жлезде све то време нису сумњиве грађе, једино ето што могу да их напипам. Нису се увећале, такве су какве су. Да ли је поред свега овога могуће да нисам здрав? Је л` може неко болестан да истрчи 10 атлетских кругова без проблема, да уради 20 згибова одједном? "
 
Па знаш како... Велике су врућине, па се ноћу ознојиш док спаваш, плус `ладне лубенице, па мало средиш грло и почнеш да кашљуцаш. Дакле "ноћно знојање" и "сув кашаљ"! Шта ти још треба да почнеш да паничиш!? :)
 
Погодио си скоро све, сем овог у вези са женама :) Ни ту нисам морао много да се трудим, увек су ми прве прилазиле :) У најскорије време требало би да се женим, што је још један извор фркице за мене!

А нису ме само родитељи размазили. Увек сам био фин, културан, људи су ме симпатисали и где год се појавим гледали су да ми олакшају све што могу.
A kako tvoja buduca zena reaguje na tvoju hipohondriju, zar je to ne nervira?
 
Добро, не претеруј сад. Није баш да може свашта да буде ако наставим са пипкањем :D Иначе, "фокус" је сад померен са врата на неко опште стање тако ме тренутно више брине кашаљ него жлезда, што у преводу значи да се и не пипкам толико много. Пар пута дневно проверим "да ли је све ту" и то је то.

Да, моју госпоЏу то све јако нервира и када сам са њом трудим се да се понашам што нормалније. Самим тим и будем много нормалнији јер "отклањање физичких манифестација лудила је пола нормалности". Ово сам сад измислио, али оно... ако се трудиш да се не пипкаш, не фотографишеш врат из свих углова, не гуглаш симптоме... одмах ти је много боље :)
 
Тако сам се слатко исмејала када сам нашла ову тему, односно Бобијеве постове. :) Да видиш да има и горих. Не знам у каквој си ситуацији сада али надам се да ћеш да прочиташ ова моја писанија.

Имам сличан проблем као ти. :) Сад ћу да издетаљишем. Пре два месеца ми је после депилације отекао чвор на препони. То се повукло после неких 15ак дана али и даље сам могла (још увек могу) да напипам ту "квржицу". Прво сам ишла код др опште праксе, као то је од депилације, мали је, биће то ок. Даље, ишла сам код гинеколога, све ок, ултразвук ок. Иначе сам прошле године уклањала кондиломе али сад је све то у реду.
Не да мени ђаво мира... Иначе, не радим већ пар месеци, завршила факс, радила, остала без посла, од посла ни трага месецима. Депресија.

Онда крећем даље...чепркање по интернету. Од сајтова за запошљавање до интернет дијагноза. Никада ми раније није падало на памет да узимам за озбиљно те савете али одједном фрка. Одлазим поново код др опште праксе, вадим крв, урин, све. Мало повишени лимфоцити, све остало у савршеном реду. Ја никад здравија физички а психа...само шије. Спомене др лимфне чворове на врату (куд их спомену!) и почињем да чепркам по врату. Морам да напоменем да раније никада нисам пипкала толико врат, нити сам уопште размишљала у том правцу. И гле чуда! Напипам после пар дана неку квржицу! Отрчим код др, каже није то ништа. Питала сам да ли треба да идем код психијатра, плашим се да не одлепим. Човек ми да упут за ултразвук абдомена, који радим за пар дана. Каже да видим и то па ћемо даље да се договоримо.

А најгоре од свега је то да када укуцаш те симптоме на гуглу избаци ти рак, хив. Тако да сам умислила и то. Једном сам у животу спавала без кондома са дечком са којим нисам била у вези али смо се познавали баш дуго. Оно, нормалан дечко. Буде ми жао што уопште размишљам о томе. Али не лези враже, ту је и серија Секс и Град и Саманта која одлази да се тестира на хив. Мислим се, па да ли је могуће чиме замарам мозак?

Толико. Има и горих од тебе. Надам се само да си до сад престао да се пипкаш и да си се средио. Ја нисам још али сам се насмејала на твоје постове. То ми улива наду да ипак могу да се ишчупам.

Позз свима.
 
Bobi da se smiris malo i da ne "trazis djavola" jer ga mozes i dobiti.

Tvoja preterana zabrinutost za zdravlje moze a verovatno hoce prilikom prvih stvarnih sipmtoma neke malko jace bolesti da razvije poremecaj anksioznosti i napade panike a onda ces tek da vidis kako je kada ti "nesto fali" .

A od tih neurotskih stanja ne postoji gora "bolest" . Upravo je to i najveci uzas - sto ti zapravo fizicki nije nista, a ti osecas kao da si u samom paklu , svi zivi simptomi fizicki + psihicki ! I onda ce te to ometati u socijalnom funkcionisanju veeeoma mnogo.

Da se odmah sredis. Pa sta ako imas (a nemas) problema sa stitnom zelzdom ili bilo cim?? Bolje to 20 puta nego napadi napike koji su 400 puta gori (po subjektivnom osecaju pacijenta) !
 
Vidim da ste piskarali ovde, pa reko' da se javim :)

Pre nego sto krenem dalje da kazem da se nadam da je sa "Polomljenim Noktom" sve ok i da nema nikakvih problema.

Sto se mene tice - sredio sam se 90% :) U prevodu to znaci da radim, sredjujem kucu, spremam se za svadbu (o yeah!) i da samo mali deo vremena provodim misleci na zlezde. Simptomi koji su bili posledica umisljanja su nestali. Nema vise ziganja, probadanja, vrtoglavica, nesanice itd. I dalje svaki dan par puta pipkam vrat, zezda je i dalje tu. Bez promena ili je mozda cak i manja (ili je ista sve vreme, ali se menja moja percepcija?). Uglavom, vise nisam zabrinut, zivot se vratio u normalu, nikoga ne smaram svojim tripovima.

Kako sam postigao ovaj napredak :) ? Razmisljao sam kako sebe da istestiram, a da ne moram kod lekara... Citao sam razne ispovesti nesrecnih ljudi koji su oboleli. Vidim da su neki bili u dobroj kondiciji, neki nisu gubili tezinu... Nista mi dakle ne dokazuje to sto se osecam dobro. Tad mi sine ideja - "ok, ako samnom nesto nije uredu, mozda mi se stanje nece jos pogorsati, ali sigurno ne moze da se poboljsa opste stanje organizma." Dodjem da ideju da probam da nabacim par kilograma! :) Ako mi podje za rukom, najverovatnije mi nije nista.

Pojacam ishranu i za tri nedelje vaga pokaze tri, cetiri kg vise :D Mozda je ova moja "metoda" jako naivna, ali meni se cinilo logicnim da samo zdrava osoba moze dobiti koji kilogram planirano. U isto vreme nekako me prodje i kasalj koji sam imao 10ak dana (puna kuca prasine usled renoviranja) i tu nekako uspem sebi da objasnim da mi nije nista i da sam zdrav.

Ubrzo posle toga (dok su bile one najgore vrucine) strefi me strasna upala krajnika. Jedva sam gutao pljuvacku par dana. Otekle su mi bile zlezde ispod vilice, ali nisam se iscimao. Bilo je jasno sta je uzrok. Isto, kao da je tokom upale krajnika odreagovala i ta manja zlezda sa desne strane vrata. Kao da se i ona malo uvecala. To me je dodatno smirilo jer mi je palo na pamet nesto u fazonu "ako se uvecala sad u sred upale krajnika, znaci da radi svoj pos'o i da je zdrava".

Uskoro ce 10 meseci od kako je sve pocelo, a ja sam hvala Bogu veoma fit :) Ako sve ostane kao sada, nece biti problema.

Pozdrav svima i nedajte se! :)
 
Vidim da ste piskarali ovde, pa reko' da se javim :)

Pre nego sto krenem dalje da kazem da se nadam da je sa "Polomljenim Noktom" sve ok i da nema nikakvih problema.

Sto se mene tice - sredio sam se 90% :) U prevodu to znaci da radim, sredjujem kucu, spremam se za svadbu (o yeah!) i da samo mali deo vremena provodim misleci na zlezde. Simptomi koji su bili posledica umisljanja su nestali. Nema vise ziganja, probadanja, vrtoglavica, nesanice itd. I dalje svaki dan par puta pipkam vrat, zezda je i dalje tu. Bez promena ili je mozda cak i manja (ili je ista sve vreme, ali se menja moja percepcija?). Uglavom, vise nisam zabrinut, zivot se vratio u normalu, nikoga ne smaram svojim tripovima.

Kako sam postigao ovaj napredak :) ? Razmisljao sam kako sebe da istestiram, a da ne moram kod lekara... Citao sam razne ispovesti nesrecnih ljudi koji su oboleli. Vidim da su neki bili u dobroj kondiciji, neki nisu gubili tezinu... Nista mi dakle ne dokazuje to sto se osecam dobro. Tad mi sine ideja - "ok, ako samnom nesto nije uredu, mozda mi se stanje nece jos pogorsati, ali sigurno ne moze da se poboljsa opste stanje organizma." Dodjem da ideju da probam da nabacim par kilograma! :) Ako mi podje za rukom, najverovatnije mi nije nista.

Pojacam ishranu i za tri nedelje vaga pokaze tri, cetiri kg vise :D Mozda je ova moja "metoda" jako naivna, ali meni se cinilo logicnim da samo zdrava osoba moze dobiti koji kilogram planirano. U isto vreme nekako me prodje i kasalj koji sam imao 10ak dana (puna kuca prasine usled renoviranja) i tu nekako uspem sebi da objasnim da mi nije nista i da sam zdrav.

Ubrzo posle toga (dok su bile one najgore vrucine) strefi me strasna upala krajnika. Jedva sam gutao pljuvacku par dana. Otekle su mi bile zlezde ispod vilice, ali nisam se iscimao. Bilo je jasno sta je uzrok. Isto, kao da je tokom upale krajnika odreagovala i ta manja zlezda sa desne strane vrata. Kao da se i ona malo uvecala. To me je dodatno smirilo jer mi je palo na pamet nesto u fazonu "ako se uvecala sad u sred upale krajnika, znaci da radi svoj pos'o i da je zdrava".

Uskoro ce 10 meseci od kako je sve pocelo, a ja sam hvala Bogu veoma fit :) Ako sve ostane kao sada, nece biti problema.

Pozdrav svima i nedajte se! :)



E to je to - kada kazes - "ono se desilo, ali ja sam pomislio, to je u fazonu....." i onda navedes neku svoju misao, mehanizam odbrane zvan racionalizacija. Znaci ti se boris protiv osujecenja licnosti racionalizovanjem bilo cega sto moze tebe da "napadne" i potencijalno ti ugrozi zdravlje!

To je to, to je ispravan metod, tako treba razmisljati! E sad posto si ok, da bi utvrdio svoje pozitivne misli, uporedi sada sebe i svoje misli sa mislima neuroticne osobe - u cemu je razlika, mozes li da pretpostavis kako bi ona "izvrnula tovje misli a ?

Ona bi rekla - Da se ugojim? Da pokusam? MA kakav mi je to dokaz, to nije dokaz, a i ako se ugojim, ugojicu se sigurno od neke bolesti a ne prirodno, a i to nije dokaz zdravlja ako uspem da se ugojim".

Imam upalu krajnika i bol u grlu? Sta kazete to je mozda od prasine zbog renoviranja? Ma kakva prasina, i drugi renoviraju, pa se njima to ne desava, nije to prasina, nego su se meni zlezde nadule same od sebe, i one su prouzrokovale bol.....

Da li shvatas poentu sada sa te "bezbedne strane" psihickog zdravlja? Da li mozes uvideti sablone autosugestije kojima osoba neuroticno svojim mislima kvari sebi zivot i pravi problem?

Obavezno nastavi ovako pozitivno i iznalazi racionalizacije za bilo koju bolest! Kao sto si i uradio - ako se caki razbolis i ne znam koliko ti bude tesko, ZA TO POSTOJI RAZLOG ODREDJENI, ALI NIJE RAZLOG - MA JA SAM TAKAV, JA SAM NEZDRAV COVEK, MENI SVASTA FALI, NOGO VISE NEGO OSTALIMA, KO ZNA STA CE JOS DA ME SPOPADNE!

I videces bice ti mnogo lako caki da prelezis bolest.....

Sada si super, ali znaj da u zivotu mogu opet dodji razni stresni periodi, los zivot i jos 300 cuda, ali tada se seti mojih reci i samo nastavi da razmisljas po ovim obrascima. I naravno nastoj u tome da smanjis vremenski razmisljanje o sebi i bolestima, kao i o tome sta ti fali.....

Te zlezde gledaj da sto manje pipas, ali ne plasi se, pipni i h i kazi - ok tu ste gde ste, takve ste kakve ste, to je ok, ne plasim se ja toga, ako nesto bude bice, signalizirace se, to je posao doktora da brinu, zato primaju platu, a ja cu brinuti kako da sredim kucu, koje cu odelo kupiti za svadbu, za sta cemo prvo moja zena i ja da stedimo pare da kupimo.....

U breee ima toliko stvari vaznih o kojima treba brinuti, a ja cu tu da brinem za neke zlezde....Ma nemam vremena i da se setim da ih imam! Sta ne verujes mi???? Pa evo , da nisi pomenuo te zlezde, ja ne bih ni znao da ih imam..... Ko zna sta jos imam u telu a ne znam kako se to zove i cemu sluzi..... Da li pretiskam to da vidim sta je, i da li se pitam da li je to zdravo dali radi posao?

NE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Ja funkcionisem, i cim aj mogu da ustanem iz kreveta, sve je 100% dobro ! O tome brine moj autonomni nervni sistem, ne trebam i ja, to je njegov posao :mrgreen:

Sta je najgore sto mis e mzoe desiti? Da mi pozli , ali ja sam zasticen dobrim sluzbama medicinskim, i na bude najgori moguci scenario, lekari ce to odraditi sve, ja samo trebam da se opustim.....Mislim, oni za to primaju platu, neka brinu oni o tome i neka se sekiraju , oni ZATO I IMAJU VEEELIKU ODGOVORNOST, necu ja da brinem umesto njih, da li mi daju deo njihove plate???? Ne...E pa onda necu ni ja brinuti, niti njima sugerisati sta sve meni fali ! :rtfm:

Pozdrav ! I samo napred, raduj se lepim stvarima, uposli se sto vise, da budes opterecen drugim stvarima koje cine zivot a ne svojim telom i zdravljem!

:klap::bye:
 
Eh da, vidim bas si srecan i imas puno smajlica.

Vidis ti se i dalje pipkas i proveravas ali si srecan...Sta mislis zasto...Koja je razlika u odnosu na onda?

Misli! Ucenje.

Ti si naucio ispravnod a mislis. niljenje je kognitivna funkcija. Pipkanje je ponasanje. I ponavljanje tog ponasanja. Odredjeno ponasanje kombinovano sa odredjenim misljenjem (losim) stvara jednu uzrocno-posledicnu reakciju i stanje licnosti.

Ti si zapravo naucio da kada se pipnes kod sebe izazoves losu misao, koja dalje dovodi do ostalih simptoma. Kao Pavlov kada zazvoni zvoncetom a psu podje "voda na usta" iako nije video obrok.

sta si ti sada uradio? Metaforicno, ti i dalje mozes da cujes zvonce, ali ovoga puta kada cujes zvuk zvona |ne luci ti se pljuvacka" .

Tj ti pipas te zlezde - ALI NISI PREVISE ZABRINUT ! To vise ne utice na tvoj zivot u toj meri da ne mozes normalno raditi druge stvari.

Kazes - Nisam se zabrinuo iako su zlezde izgledale povecane, a ko zna mozda i nisu bile povecane, mozda je to "SAMO MOJ DOZIVLJAJ BIO TAKAV" .

Upravo to - opazanje.preuvelicavanje i normalizovanje opazanja. Kada je opazanje normalno dozivljaji su normalni.....Razumi sebe kao nekog ko jedini vidi kuce od 2m a svi ostali kazu da je to pudlica.... Hm, i ti nekako vidis da je pudlica ali tvoj osecaj je takav kao da je ispred tebe rotvajler od 2 m sa 200kg !

To si ti radio! Preuvelicavao svoje probleme. To je hipohondrija. Preterana zabrinutost i strah vezana za zdravlje.

Ti si upravo iskocio ispred tog ogromnog rotvajlera i rekao - sta je bilo, nisi tako opasan iako te se bojim, hajde da vidimo sta znas, ako si veliki to znaci da si trom i spor a ja imam vecu sansu da pobegnem ! I bas u tom trenutku kako si ti to pricao, tvoj strah se uplasio tebe i rekao neeeeeeeeeeeeeeeee provalio je foru, i kao u crtanim filmovima, pas se smanjivao i smanjivao do te mere dok nije postao pudlica.....

Kada je postao pudlica ti si rekao - Hej , pa vidi ovo je stvarno pudlica hahaha kakvo malo smesno kuce! Do sada sam bio hrabar i uhvatio se u kostac sa onim cudovistem, a sada nema ni potrebe za to, jer je sada to pudlica, sada i ja to vidim kao i ostali , sada i ja vidim isto, i znam to, pa sad i da se plasim cak bas me briga, ako me napadne sutnucu ga, smesno je to kuce!

da li shvatas moju metaforu! ?

Zato se stvara osecaj srece i zadovoljstva kod tebe. Probaj da dooobro upamtis taj osecaj, on je mnogo bitan, to je kljuc koji otkljucava vrata izlecenja. Nagradi sebe necim, ne brini da li ce to izgledati smesno ili detinjasto, kazi - ovo je poklon jer sam uspeo da osetim ovo! Obelezi svoju EUREKU! Radi sto vise na jacanju tog osecaja ! Deluj i na druge pozitivno ko ima takav slican problem, ali u mnogo manjoj meri tj na pocetku je razvijanja, kada je licnost jos uvek sposobna sama sebi da pomogne i vaga je na pozitivnoj nula i merka na koju ce stranu da ode.
 
Bobi, jel si se oženio? Valjda te je žena smirila :) :) :)

bRu zLi, hvala i tebi na ovim postovima. :)

Ja sam bila smirena... par dana, obavila sve žive preglede, ultrazvuk abdomena, briseve i sve ok. I opet ludujem. :( Svi dr su mi rekli da se taj lifmni čvor na preponi jako dugo povlači ili se ne povuče uopšte. I bila sam mirna i opet brinem. Da li je moguće da se ne povuče nikad? Šta ako se krije nešto? Ali opet razmislim da mi se ne bi smanjio od oraha do graška da je nešto.... Ne znam, moraću kod psihijatra, očigledno. Ako ne nađem posao pre toga. :)
 
Ćao drugari! :) Javljam se ponajviše zbog ljudi koji su danas u problemu u kojem sam ja bio i čitaju sve što smo pisali ovde. Sećam se da sam ja isčitavao slične postove stare dve, tri godine na drugim forumima i uvek sam se pitao šta je bilo sa tim ljudima u međuvremenu, jesu li preživeli :)

Prošlo je godinu i po dana od kada sam napipao žlezde na vratu i počeo da paničim zbog njih. Već više od pola godine ne brinem o njima, mada ih još uvek često opipam. Iste su sve ovo vreme, možda čak i manje. Manje su verovatno bg toga što ih ne čačkam po ceo dan. Život mi se vratio u normalu i verovatno je bolji nego što je bio ranije. Počeo sam jako da vodim računa o ishrani, redovno treniram, nemam nezdrave navike. Moj preterani strah od bolesti se transformisao u jaku preventivu i danas izbegavam bilo šta što bi moglo da mi ugrozi zdravlje. Nije bilo lako, neki dani i momenti su stvarno bili katastrofalni, ali uspeo sam da prevaziđem napade hipohondrije bez stručne pomoći.

Ako dođete u situaciju da vas strah i briga zbog zdravlja (tj umišljene bolesti) preplave znajte da izlaz postoji i da život i tek kako ima smisla. Ne morate se mučiti mesecima kao ja. Ukoliko nemate strah od lekara najbolje je da uradite analize, pregledate se i vidite da li problem stvarno postoji. Iz mog iskustva bih vam preporučio da izbegavate privatne lekare, jer će pokušati da izvuku što više iz vaše situacije, tj. pričaće vam da sumnjaju na ovo, na ono samo da bi što duže bili njihova mušterija, a na kraju će vam reći da ste zdravi. To ne samo da mnogo košta, nego je izuzetno stresno za jednog hipohondra da čeka nedelju dana na rezultate, nove preglede... I što je najvažnije, još danas počnite da vežbate, jedete zdravo, rešite se nezdravih navika. Osćaćete se mnogo bolje i jako ćete smanjiti šanse za neke nove napade hipohondrije.
 
Ćao drugari! :) Javljam se ponajviše zbog ljudi koji su danas u problemu u kojem sam ja bio i čitaju sve što smo pisali ovde. Sećam se da sam ja isčitavao slične postove stare dve, tri godine na drugim forumima i uvek sam se pitao šta je bilo sa tim ljudima u međuvremenu, jesu li preživeli :)

Prošlo je godinu i po dana od kada sam napipao žlezde na vratu i počeo da paničim zbog njih. Već više od pola godine ne brinem o njima, mada ih još uvek često opipam. Iste su sve ovo vreme, možda čak i manje. Manje su verovatno bg toga što ih ne čačkam po ceo dan. Život mi se vratio u normalu i verovatno je bolji nego što je bio ranije. Počeo sam jako da vodim računa o ishrani, redovno treniram, nemam nezdrave navike. Moj preterani strah od bolesti se transformisao u jaku preventivu i danas izbegavam bilo šta što bi moglo da mi ugrozi zdravlje. Nije bilo lako, neki dani i momenti su stvarno bili katastrofalni, ali uspeo sam da prevaziđem napade hipohondrije bez stručne pomoći.
Ako dođete u situaciju da vas strah i briga zbog zdravlja (tj umišljene bolesti) preplave znajte da izlaz postoji i da život i tek kako ima smisla. Ne morate se mučiti mesecima kao ja. Ukoliko nemate strah od lekara najbolje je da uradite analize, pregledate se i vidite da li problem stvarno postoji. Iz mog iskustva bih vam preporučio da izbegavate privatne lekare, jer će pokušati da izvuku što više iz vaše situacije, tj. pričaće vam da sumnjaju na ovo, na ono samo da bi što duže bili njihova mušterija, a na kraju će vam reći da ste zdravi. To ne samo da mnogo košta, nego je izuzetno stresno za jednog hipohondra da čeka nedelju dana na rezultate, nove preglede... I što je najvažnije, još danas počnite da vežbate, jedete zdravo, rešite se nezdravih navika. Osćaćete se mnogo bolje i jako ćete smanjiti šanse za neke nove napade hipohondrije.


E to care !!!! To se ceni! Da se neko seti i nas ovde a i ljudi koji ce tek doci i zatraziti pomoc ili se nekom od nas izjadati a mi potrositi svoje privatno vreme izlazeci im u susret.

A ne sve je super dok imaju problem a cim im bude bolje odose i nikada se vise ne jave.....Do sledece prilike kada im nesto opet fali.

Ovako je mnogo lepse, dodju pa kazu da im je bolje, da su sada srecni, da je sve ok, pa ima li nesto lepse od toga , tako cuti ?

A i za sve ostale koji trenutno imaju problem, kada procitaju jedan ovakav post, pa drugi, pa treci......Nekako im uliva nadu , i na trecinu puta su do izlecenja svog!

Hvala jos jednom na poseti i odgovoru!

I BRAVO, CESTITAM!
 
Не, нисам ишао код психијатра или психолога. Нисам сигуран колико би то помогло. Рекао би ми вероватно да се плашим одговорности, те да је то узрок свему и тако неке ствари. Оно што мени треба је да у`ватим једно 20ак људи, да им детаљно препипам вратове и кад би код њих неколико нашао жлезде као што је моја вероватно бих се смирио. Сама ова идеја не звучи ни мало нормално и то је, по мало, тужно...

Оно што је суштина мог проблема је да ја одмах помишљам на најцрњи исход, па тек након тога на мање опасне ствари. Колико ми се чини, медицина има обрнут приступ - кад се појави неко са симптомима прво се сумња на најбаналније ствари и полази се од тога. Код мене је контра. Пре од прилике годину дана (тада је цела ова лудница и почела да се захухтава лагано) пробудио сам се око 5 ујутро са отеченим једним делом доње усне. Фрка, паника! Наравно, прво сам помислио на најгоре могуће. Оток се повукао скроз за пар сати, највероватније је био ујед неког инсекта. Нормална особа би то одмах и претпоставила, а не као ја...

Psihijatar može da ustanovu u kojoj si fazi hipohondrije i da ti prepiše lekove. Znam jednu babu koja je zapostavila lekove protiv hipohodnrije. Gledala emisiju o kožnim bolestima i pošto nije stigla da pogleda od početka pitala je koja je to bolest možda je ima i ona. Ovi joj rekli da je to SIDA. Ustaje ona sutradan i češe kožu sve joj izašle crvene tačkice kao u emisiji, sva srećna što se razbolela od side.
 

Back
Top