Osvrnula bih se na slobodu u vezi, posto je usko povezana sa paznjom...pa cu u duzem tekstu malo da "ken*am"...
Sloboda je kad postujes partnera, njegove zelje, razmisljanja, sloboda je sposobnost da prihvatimo partnera takvog kakav jeste, bez da pozelimo da ga menjamo...iskrenost, tolerancija, poverenje, razgovor o svemu i shvatanje da svako od nas ima potrebe koje mora zadovoljiti (zavisi od partnera - njihove sustine i dogovora).
Paznja (negovanje, namera, primecivanje, zainteresovanost obazirivost...) je sustina prihvacanja, shvatanja sebe i partnera.... ako nema prihvacanja, nema slobode, ni paznje.
Paznju shvatam kao nadgradjivanje slobode u obliku koji opisah i sposobnost prepoznati momenat za nju. Nisu mi potrebni pokloni (ono sto pozelim mogu da kupim sama, ako ne sad kasnije), datumi mi nisu toliko bitni (pamtim pocetak veze, trajanje, rodjendan sam slavila samo do 7 god., desi se i da ga zaboravim), ne mora da priredjuje romanticne veceri, da primeti moju novu modnu kombinaciju..
Bitnija mi je partnerova spremnost da malo pospremi, izbaci djubre, da spremi prljavi ves u korpu, opere sudove, ...
Da razume moju potrebu za zagrljajima, ususkavanjem, dodirima, poljupcima, jer bez toga prosto ne mogu (time i seksom, uspostavlja se bliskost i povezanost u vezi)...i sve dok muskarac ispunjava navedeno i nudi mi to maksimalno u trenutku kad mi je potrebno, zadovoljna sam, pa mi uopste ne pada tesko da ga ostavim na miru kad posvecuje paznju drugim stvarima...a imam i ja sta da radim...
Sve sto prizeljkujem i ocekujem, mogu i da pruzim..
Kako bi u vezi postojala adekvatna sloboda i kako se veza ne bi posmatrala kao robija, smaranje, davljenje, gusenje, potrebno je da se odbaci ideja o dozivotnoj vezi (u stilu da ne treba o tome razmisljati, vec jednostavno ziveti vezu svaki dan), da partneri budu tolerantni i uzimaju u obzir zelje i potrebe drugog.
Treba traziti, davati i primati...traziti ono sto nam je potrebno, davati ono sto se trazi (ako zelimo), i primati ono sto smo dali... .