Ratovi su porušili ono što su trebali da poruše , zapalili ono što su trebali da popale , pobili one koje su trebali da ubiju , jurili i proganjali one koje su trebali da zajure , unesrećivali one koje su trebali da razčoveče , pokrali one i ono što su trebali da oplačkaju , osiromašili i u bedu zavili one koje su trebali da porobe i u bedu zaviju , obogatili one koje su trebali da okapitale , ustoličili one koji su ih zapodenuli . Došao je mir !
Kako sad spavaš ?!
Ah , kako spavam !?
Više ne vrištim bezglavo - ne plašim ukućane , ako za to pitaš !
Nakljukam se tako , pa teram do kasnu unoć - ekran . Sad imamo i kablovsku !
Tamo u neko , gluvo doba , uzmem i čitam , sve što mi dođe pri ruci .
Nedam oku da se sklopi !
A kad kapci počnu da padaju , kao da su od olova , pogasim svetla , ostavim čkilju - pa zevam u plafon , izgubljeno ! Čekam ! Tako iz noći u noć !
Tamo pred petlove , počnu - spočetka nevidljivo , a kasnije razaznatljivo - da ispunjavaju sobu !
Nadolaze ćutke , tiskaju se oko kreveta i zure u mene !
Tik uz postelju , sve su mi znana lica , mojih drugova !
Po njima, mnoštvo , u poznatoj mi odori !
Iza njih , oni koji su vazda bivali protivu nas !
Stoje nadamnom tako, u miru ćutke , sve do prvih jutarnjih zraka !
A onda odu kao što su i dušli - bezšumno , jedan po jedan !
Više se ne bojim !
Samo , nekako ne mogu oka da sklopim , od nekog samoprezira koji me obuzme i ispuni . Nagrne na grudi , nekakva teskoba , nelagodnost , šta li ?
Kao da sam ih , prodao , izdao - šta li !?
Možda u toj agoniji - magnovanju, i odspavam koji tren !
Tek , svetlost više neda mira - ustajem !
Opet se nakljukam i izađem napolje , na drvljenik , da cepam drva !
Eto , tako - tako ti spavam posle deceniju ipo , moj doktore !
Dobro , dobro ! Sad uzmi ovo i pi , obavezno !
Bez toga nikud !
I znaj , svi mi preživeli imamo kakav god osećaj krivice , valjda što smo posle svega još uvek živi !
Mora da je tako , rođeni !
A sad idi !
Sledeći !
Kako sad spavaš ?!
Ah , kako spavam !?
Više ne vrištim bezglavo - ne plašim ukućane , ako za to pitaš !
Nakljukam se tako , pa teram do kasnu unoć - ekran . Sad imamo i kablovsku !
Tamo u neko , gluvo doba , uzmem i čitam , sve što mi dođe pri ruci .
Nedam oku da se sklopi !
A kad kapci počnu da padaju , kao da su od olova , pogasim svetla , ostavim čkilju - pa zevam u plafon , izgubljeno ! Čekam ! Tako iz noći u noć !
Tamo pred petlove , počnu - spočetka nevidljivo , a kasnije razaznatljivo - da ispunjavaju sobu !
Nadolaze ćutke , tiskaju se oko kreveta i zure u mene !
Tik uz postelju , sve su mi znana lica , mojih drugova !
Po njima, mnoštvo , u poznatoj mi odori !
Iza njih , oni koji su vazda bivali protivu nas !
Stoje nadamnom tako, u miru ćutke , sve do prvih jutarnjih zraka !
A onda odu kao što su i dušli - bezšumno , jedan po jedan !
Više se ne bojim !
Samo , nekako ne mogu oka da sklopim , od nekog samoprezira koji me obuzme i ispuni . Nagrne na grudi , nekakva teskoba , nelagodnost , šta li ?
Kao da sam ih , prodao , izdao - šta li !?
Možda u toj agoniji - magnovanju, i odspavam koji tren !
Tek , svetlost više neda mira - ustajem !
Opet se nakljukam i izađem napolje , na drvljenik , da cepam drva !
Eto , tako - tako ti spavam posle deceniju ipo , moj doktore !
Dobro , dobro ! Sad uzmi ovo i pi , obavezno !
Bez toga nikud !
I znaj , svi mi preživeli imamo kakav god osećaj krivice , valjda što smo posle svega još uvek živi !
Mora da je tako , rođeni !
A sad idi !
Sledeći !