Mogla bih temu protumačiti kao uvredljivu po sve one korisnike koji aktivno učestvuju na temama o hrani ili kupovini. Po toj logici, svi koji pričaju šta se jelo danas, šta se u loncu krčka za sutra, gde se mogu nabaviti ekskluzivni modeli po pristupačnim cenama, pa čak i oni koji se, na za to predviđenoj temi, pohvale dobrim krkanlukom ili tek kupljenim čizmama od sedam milja, imaju odlike psihopate?
Istraživanje ne može biti iščupano iz konteksta definicije psihopate. I normalni ljudi vole neobavezne razgovore o hrani i novcu - zavisno od raspoloženja, intelektualnih kapaciteta, sagovornika itd. Ponekad kroz takva ćaskanja provire problemi koji ih tište, manje ili više uvijeni u celofan, ono na šta su trenutno a nevoljno fokusirani. Pozadina glavnog, pravog problema se može samo naslutiti, jer u neobaveznom ćaskanju čovek – željan da se otrgne od rpe svakodnevnih klišea tipa "qq, kako ću ovog meseca platiti struju" - trtlja o stvarima koje mu se rade, jedu, koje želi, koje bi mu prijale, o hlebu i igrama koje bi ga na trenutak ispunile i odagnale muke.
Ukratko: i mazga ponekad želi da zbaci teret s leđa a kamoli čovek.
Što se tiče psihopata, njihov hanibalski apetit funkcioniše kao kod tiranosaurusa reksa: za njega je SVE, pa i drugo ljudsko biće, upotrebna stvar. Psihopata je – metaforički a često i nemetaforički – ljudožder. No, nije svaki psihopata ubica. Psihopate, zavisno od visine IQ, umeju da pričaju zavodljive, lepe priče ... ali ne i da ih sami proživljavaju; umeju da se smeškaju, ali nikad očima. Sociopata/psihopata živi po sopstvenoj maksimi: iskoristi, odbaci, otimaj, ubijaj, mirno spavaj. Za njega je drugo biće upotrebna stvar. I da citiram samu sebe sa jednog drugog mesta: sadizam je za ubilački nastrojenog sociopatu jedan od osnovnih estetskih atributa: kao što neki normalni ljudi uživaju kada, iz svojih ligenštula, cevčeći pićence, posmatraju lep krajolik, i u lepoti trenutka i prizora pronalaze mir, tako će se i sociopata zavaliti u ligenštul, sipati piće i posmatrati krajolik, s tom razlikom što će lepotu videti u činjenici da je do tog ligenštula, pića i pogleda na peščanu plažu došao u buldožeru, gazeći po drugima. Mir u ovom slučaju nije produhovljen spokoj, već prosta i trenutna sitost – bukvalno slična osećanju punog stomaka posle obilne večere. Okrutno zadat bol drugome postaje lični cilj, nasilje nad tuđom svešću – zadatak, a mrcvarenje tuđeg tela – hladna, distancirana, bolesna radoznalost: koliko drugo biće može izdržati bol i patnju, šta se događa s telom koje se na ovaj ili onaj način muči, kako čovek izgleda odran, iskasapljen, spaljen ili ugušen … i, uopšte, kako izgleda čovek kao stvar.
Mmmm ... a sad ću da obrišem spam sa teme.