Neprestani usponi i padovi u životu se porede putovanjem u kočiji. Otuda izreka: "Dok jedan točak ulazi u blato drugi iz njega izlazi "
***
Mudar čovek je svestan varljivosti, nestalnosti i prolaznosti uspeha i poraza. Zato se trudi da zadrži umerenost i ravnotežu u svakoj situaciji. Dobar primer takvog ponašanja daje Biblija kroz priču o Jovu. Jov je nepokolebljivom istrajnošću i doslednošću duhovnim principima (veri u Boga) odoleo svim iskušenjima i uspešno savladao stalne uspone i padove. To mu je, na kraju, donelo blagostanje i dublje razumevanje.
Sličan primer se može naći i u zen budističkoj priči "Jel' tako?". Učitelj zena, Hakuin, je uživao veliki ugled i poštovanje. Njegove komšije su imale mladu, neudatu ćerku. Kada je ćerka ostala trudna roditelji su pitali za ime oca. Pošto nije htela odati mladića, s kojim je bila u vezi, rekla je da je otac Hakuin. Roditelji su besno otišli do njega i optužili ga da je otac. On ih je mirno saslušao. Sve što je rekao bilo je: "Jel’ tako?" Kada se dete rodilo dato je Hakuinu da se brine o njemu. Hakuin je i to mirno prihvatio i posvetio se nezi deteta.
Iako je u potpunosti izgubio ugled i poštovanje nije tome pridavao pažnju, već je živeo kao i pre. Posle izvesnog vremena devojka više nije mogla izdržati i priznala je da Hakuin nije otac. Roditelji su opet otišli kod Hakuina da mole za oproštaj i da uzmu dete. On je na to rekao: "Jel’ tako?" i vratio dete.
Hakuin je duhovnim razvojem postigao unutrašnju snagu i ravnotežu kojoj ni jedan dogadjaj nije mogao nauditi. Njegova savest je bila čista. Za njega je to bilo dovoljno da oseća unutrašnji mir i spokojstvo. Ni jedno iskustvo ne treba shvatati preozbiljno i fatalno. Ono nam omogući dublje razumevanje ako ga prihvatimo i nastojimo izvući pouku.
Hakuin nije procenjivao iskustva kao dobra ili loša. Prihvatao ih je onakvim kakva jesu. Verovao je da sve ima razlog dešavanja. U školi života je uvek onako kako treba biti. Male nevolje i pouke pripremaju za veće da bi postigli radikalnije razumevanje. Na istoku se tragedije i stradanja objašnjavaju karmom iz predjašnjih života. Sve što je ostalo neprevazidjeno vraća se svakom novom inkarnacijom. Tako se pruža prilika da se nečim u potpunosti rasčisti.
Svako od nas ima iskustva koja treba da ima. Njih uvek nešto uslovi. Problem nastaje kada im se opire i smatra da sprečavaju sreću i mir. Uvek se ima iskustvo koje navodi na otkrivanje dubljeg smisla kroz promenu reakcije i ponašanja. Tek kada se to učini postigne se mir. U tome se i sastoji proces duhovnog rasta. Staro, ograničeno razumevanje se neprestano mora proširivati novim, progresivnijim.
Duhovna učenja, koja ističu neaktivnost kao način da se postigne mir i sklad, za primer navode Hakuina. Hakuinova reakcija je bila mudra za njegovu situaciju. Ma šta da je pokušao učiniti nije mogao dokazati nevinost. Verovalo se devojci. Medjutim, da li je pasivna, ravnodušna reakcija adekvatna za svaku situaciju? Da li se sklad, uvek, ostvari pasivnošću ili je za njega potrebno i aktivno zalaganje i intervencija?
Da je Hakuin bio u drugačijim okolnostima da li bi njegov stav imao istu mudrost i zadobio isto poštovanje? Na primer, da je video grupu ljudi kako se sprema da ubije čoveka, za kojeg je sa sigurnošću znao da je nevin, i da su mu to rekli da li bi njegova ravnodušnost i odgovor -Jel’ tako? - zaista imao dubinu duhovnog razumevanja?
Ljudi kroz duhovnost postaju svesni suštinskog jedinstva i zajedništva. Prevazidju individualnu ograničenost i osete saosećanje. Zato ne zastupaju samo svoj sebični interes, već se zalažu za sveopšti sklad. Hakuinova ravnodušnost, u tom slučaju, ne bi ukazivala na duhovni mir, već na otudjenost od okoline i ljudi. Na krajnji egocentrizam. Ako bi Hakuin ostvario mir u saznanju da nije sprečio ubistvo nevinog čoveka ispoljio bi bezosećajnost i sebičnost. Pokazao bi da nema obzira prema nikom pošto sve podredjuje vlastitom osećanju mira ili možda izbavljenju od reinkarnacije i karme.
Da je Hakuin prolazio kraj nekoga ko muči bespomoćnog psa da li bi i tada prihvatio sve kako jeste ili bi preduzeo nešto da ga zaštiti? Čak i po cenu da se izloži neprijatnostima. U takvim okolnostima aktivnost i zalaganje je odraz duhovnosti, a ne hladnokrvna ravnodušnost, pasivnost i nezainteresovanost.
Duhovnost je na delu i u slučaju kada se bez razmišljanja skače u vodu i izlaže život opasnosti da bi se spasila nepoznata osoba koja se davi. Time se otkriva pritajeni božanski impuls smisla i ljubavi koji se nalazi u dubini svakog bića. Kroz to se manifestuje sveto zajedništvo i harmonija koja vlada univerzumom.
***
Mudar čovek je svestan varljivosti, nestalnosti i prolaznosti uspeha i poraza. Zato se trudi da zadrži umerenost i ravnotežu u svakoj situaciji. Dobar primer takvog ponašanja daje Biblija kroz priču o Jovu. Jov je nepokolebljivom istrajnošću i doslednošću duhovnim principima (veri u Boga) odoleo svim iskušenjima i uspešno savladao stalne uspone i padove. To mu je, na kraju, donelo blagostanje i dublje razumevanje.
Sličan primer se može naći i u zen budističkoj priči "Jel' tako?". Učitelj zena, Hakuin, je uživao veliki ugled i poštovanje. Njegove komšije su imale mladu, neudatu ćerku. Kada je ćerka ostala trudna roditelji su pitali za ime oca. Pošto nije htela odati mladića, s kojim je bila u vezi, rekla je da je otac Hakuin. Roditelji su besno otišli do njega i optužili ga da je otac. On ih je mirno saslušao. Sve što je rekao bilo je: "Jel’ tako?" Kada se dete rodilo dato je Hakuinu da se brine o njemu. Hakuin je i to mirno prihvatio i posvetio se nezi deteta.
Iako je u potpunosti izgubio ugled i poštovanje nije tome pridavao pažnju, već je živeo kao i pre. Posle izvesnog vremena devojka više nije mogla izdržati i priznala je da Hakuin nije otac. Roditelji su opet otišli kod Hakuina da mole za oproštaj i da uzmu dete. On je na to rekao: "Jel’ tako?" i vratio dete.
Hakuin je duhovnim razvojem postigao unutrašnju snagu i ravnotežu kojoj ni jedan dogadjaj nije mogao nauditi. Njegova savest je bila čista. Za njega je to bilo dovoljno da oseća unutrašnji mir i spokojstvo. Ni jedno iskustvo ne treba shvatati preozbiljno i fatalno. Ono nam omogući dublje razumevanje ako ga prihvatimo i nastojimo izvući pouku.
Hakuin nije procenjivao iskustva kao dobra ili loša. Prihvatao ih je onakvim kakva jesu. Verovao je da sve ima razlog dešavanja. U školi života je uvek onako kako treba biti. Male nevolje i pouke pripremaju za veće da bi postigli radikalnije razumevanje. Na istoku se tragedije i stradanja objašnjavaju karmom iz predjašnjih života. Sve što je ostalo neprevazidjeno vraća se svakom novom inkarnacijom. Tako se pruža prilika da se nečim u potpunosti rasčisti.
Svako od nas ima iskustva koja treba da ima. Njih uvek nešto uslovi. Problem nastaje kada im se opire i smatra da sprečavaju sreću i mir. Uvek se ima iskustvo koje navodi na otkrivanje dubljeg smisla kroz promenu reakcije i ponašanja. Tek kada se to učini postigne se mir. U tome se i sastoji proces duhovnog rasta. Staro, ograničeno razumevanje se neprestano mora proširivati novim, progresivnijim.
Duhovna učenja, koja ističu neaktivnost kao način da se postigne mir i sklad, za primer navode Hakuina. Hakuinova reakcija je bila mudra za njegovu situaciju. Ma šta da je pokušao učiniti nije mogao dokazati nevinost. Verovalo se devojci. Medjutim, da li je pasivna, ravnodušna reakcija adekvatna za svaku situaciju? Da li se sklad, uvek, ostvari pasivnošću ili je za njega potrebno i aktivno zalaganje i intervencija?
Da je Hakuin bio u drugačijim okolnostima da li bi njegov stav imao istu mudrost i zadobio isto poštovanje? Na primer, da je video grupu ljudi kako se sprema da ubije čoveka, za kojeg je sa sigurnošću znao da je nevin, i da su mu to rekli da li bi njegova ravnodušnost i odgovor -Jel’ tako? - zaista imao dubinu duhovnog razumevanja?
Ljudi kroz duhovnost postaju svesni suštinskog jedinstva i zajedništva. Prevazidju individualnu ograničenost i osete saosećanje. Zato ne zastupaju samo svoj sebični interes, već se zalažu za sveopšti sklad. Hakuinova ravnodušnost, u tom slučaju, ne bi ukazivala na duhovni mir, već na otudjenost od okoline i ljudi. Na krajnji egocentrizam. Ako bi Hakuin ostvario mir u saznanju da nije sprečio ubistvo nevinog čoveka ispoljio bi bezosećajnost i sebičnost. Pokazao bi da nema obzira prema nikom pošto sve podredjuje vlastitom osećanju mira ili možda izbavljenju od reinkarnacije i karme.
Da je Hakuin prolazio kraj nekoga ko muči bespomoćnog psa da li bi i tada prihvatio sve kako jeste ili bi preduzeo nešto da ga zaštiti? Čak i po cenu da se izloži neprijatnostima. U takvim okolnostima aktivnost i zalaganje je odraz duhovnosti, a ne hladnokrvna ravnodušnost, pasivnost i nezainteresovanost.
Duhovnost je na delu i u slučaju kada se bez razmišljanja skače u vodu i izlaže život opasnosti da bi se spasila nepoznata osoba koja se davi. Time se otkriva pritajeni božanski impuls smisla i ljubavi koji se nalazi u dubini svakog bića. Kroz to se manifestuje sveto zajedništvo i harmonija koja vlada univerzumom.