Vozim se autobusom. Kao i obicno, kao sto to cinim svako jutro, kao sto predpostavljam da cu nastaviiti da cinim sve do nekog trenutka..Kada isti ti autobusi budu prevazidjeni.
Svi se guraju, svi se uvek guraju. Guraju se na vrata, Guraju se na sedista, guraju se trudeci se da se naguraju u najmanji procep u autobusu. I tako stalno. I tako svaki dan. Guranje gurajuci.
Autobus je meso gde se svi mi susrecemo. Prelazimo isti put,sa uvek istom namerom-da onaj covek u crnom kaputu ustane sa tog mesta. Da bismo i tu probali da se uguramo.
Da ona zena sa silnim kesama u crvenoj jakni ustane sa tog mesta. Da bismo i tu probali da se naguramo.
Da ne dodje neka majka sa dedetom u zajednickoj zelji da nas, vec nagurane na svom sedistu odguraju negde dalje, da bi se potom oni nagurali.
Ili da nas ne pogleda onaj ostareli cika sa stapom, stapom i zeljom da proba da se ugura tu negde, bilo gde..
Ili...Mozda ono cega se vecina nas plasi?
Da ne udju u isti taj nagureli autobus nekakvi likovi, likovi zene i zene...Ili zene i muskarca.Ili muskarca i muskarca. I da isti ti likovi, likovi zene i zene,ili likovi muskarca i zene, ili likovi muskarca i muskarca ozbiljno ne naruse nase guranje u autobusu.
Krvnicki od nas trazeci dokument koji dokazuje da smo dostojni guranja u istom.
A onda, onaj panicni trenutak nastupa, kada panicno guraci koji nisu otkucali svoju "sansu guranja",gurajuci druge gurace koji su nasrnuli na mali zuti ili plavi automat za ponistavanje "gurackih sansi" guraju gurajuci.
I onda se svi guraju. Sve leluja od guranja. Sve se gura od guranja. Svi postajemo jedan hiper nadrealizam. Figure koje se guraju.
Cilj - ponistiti sansu.
Ali..nekad je mozda lepse samo ugurati se u neki procep.
Ili...uopste se ne uguravati.
Svi se guraju, svi se uvek guraju. Guraju se na vrata, Guraju se na sedista, guraju se trudeci se da se naguraju u najmanji procep u autobusu. I tako stalno. I tako svaki dan. Guranje gurajuci.
Autobus je meso gde se svi mi susrecemo. Prelazimo isti put,sa uvek istom namerom-da onaj covek u crnom kaputu ustane sa tog mesta. Da bismo i tu probali da se uguramo.
Da ona zena sa silnim kesama u crvenoj jakni ustane sa tog mesta. Da bismo i tu probali da se naguramo.
Da ne dodje neka majka sa dedetom u zajednickoj zelji da nas, vec nagurane na svom sedistu odguraju negde dalje, da bi se potom oni nagurali.
Ili da nas ne pogleda onaj ostareli cika sa stapom, stapom i zeljom da proba da se ugura tu negde, bilo gde..
Ili...Mozda ono cega se vecina nas plasi?
Da ne udju u isti taj nagureli autobus nekakvi likovi, likovi zene i zene...Ili zene i muskarca.Ili muskarca i muskarca. I da isti ti likovi, likovi zene i zene,ili likovi muskarca i zene, ili likovi muskarca i muskarca ozbiljno ne naruse nase guranje u autobusu.
Krvnicki od nas trazeci dokument koji dokazuje da smo dostojni guranja u istom.
A onda, onaj panicni trenutak nastupa, kada panicno guraci koji nisu otkucali svoju "sansu guranja",gurajuci druge gurace koji su nasrnuli na mali zuti ili plavi automat za ponistavanje "gurackih sansi" guraju gurajuci.
I onda se svi guraju. Sve leluja od guranja. Sve se gura od guranja. Svi postajemo jedan hiper nadrealizam. Figure koje se guraju.
Cilj - ponistiti sansu.
Ali..nekad je mozda lepse samo ugurati se u neki procep.
Ili...uopste se ne uguravati.