Naravno da nije isto (taj drugi macak), ali barem imas nekoga o kome treba da brines. Jasno ti je da treba da razmisljas ovako: "nije ovaj macak kriv sto ja toliko patim zbog onog drugog, i on zahteva negu, ne mogu da ga zapostavim". Mozda ce to pomoci, jer i ovaj macan trazi negu. Znam da to nije isto i da time bol ne prestaje, ali barem moras svakoga dana da se koncentrises na brigu o ovom drugom, to bi moglo ma,o da ti olaksa.
Nemoj se stideti svog bola i pokusavati da ga na sve nacine otera. Jasno je da to tako ne ide. jednsotavno, nakon nekog vremena ces se probuditi sa malo manje bola nego pre i moci ces da se secas lepih trenutaka sa mackom a da ipak ne osecas potrebu da places. Ovo vazi i za ljude, pa mora da vazi i za kucnog ljubimca. Ja sam ostala bez oca kada sam imala 10 godina i necu da lazem da svaki put kada pomislim na njega moram da placem. Naravno da ce mi nedostajati celog zivota, ali mogu da ga se secam pre sa osmehom nego sa tugom. Tvoj macak ej ziveo dug i verujem lep zivot i to je najlepse sto ej mogao da dobije od tebe.