Gubitak roditelja

bez oca sam ostala u 38oj godini
imala sam svoju porodicu, a osecaj je bio kao da se srusio jedan zid na kuci, kao da je sto ostao bez jednog nogara
izgubila sam oslonac i vremenom sam sa tim naucila da zivim
tesko je, jako tesko, ali vreme je lekar jer te nauci da prihvatis to kao cinjenicu koja ne moze da se promeni i da svoj zivot organizujes na drugaciji nacin
koga nema, bez njega se mora
i tvoja mama bi zelela da ti ne tugujes i ne sahranjujes sebe zivu, nego sto pre nastavis svoj zivot
nemoj da se plasis da ces da je zaboravis, ona ce zauvek da ostane u tebi sa svim lepim uspomenama koje si sa njom u zivotu imala

...potpisujem....

...ja u 35-oj ostadoh bez mog oca, skoro da nema dana da ga ne spomenem, ili bar ne pomislim na njega, ali mi je sad posle 21 godinu puno lakse nego
tad kad se to desilo tako iznenada za tren, ili posle godinu ili pet....tek sad mogu da mislim o njemu bez suza...:heart:
 
Kroz to moraš proći...tuga je prirodna...NEMINOVNA...i iako ti se sad čini da ne možeš ni da dišeš, proći će

život će se vratiti u svoje kanale...a majku ćeš nositi u srcu zauvijek i naučićeš da živiš s tim
kad ti se čini da baš ne možeš izdržati, uzmi nešto za smirenje, blago, na biljnoj bazi...par dana

napiši pjesmu o njoj, ili priču, ili zamišljeno pismo...isplači se kad god imaš potrebu...ne sputavaj emocije

vrijeme će donijeti olakšanje
 
Kroz to moraš proći...tuga je prirodna...NEMINOVNA...i iako ti se sad čini da ne možeš ni da dišeš, proći će

život će se vratiti u svoje kanale...a majku ćeš nositi u srcu zauvijek i naučićeš da živiš s tim
kad ti se čini da baš ne možeš izdržati, uzmi nešto za smirenje, blago, na biljnoj bazi...par dana

napiši pjesmu o njoj, ili priču, ili zamišljeno pismo...isplači se kad god imaš potrebu...ne sputavaj emocije

vrijeme će donijeti olakšanje

Verujem da hoce, ali trenutno ne mogu da se pomirim sa cinjenicom da nje vise nema, odnosno da je nikad necu videti...Razmisljam o tome i ne mogu da prihvatim to...
 
Verujem da hoce, ali trenutno ne mogu da se pomirim sa cinjenicom da nje vise nema, odnosno da je nikad necu videti...Razmisljam o tome i ne mogu da prihvatim to...

Onda ni nemoj. Tuguj koliko god je potrebno i na nacin na koji ti mozes da "obradis" cinjenicu da je nema, kako bi tu cinjenicu na kraju i prihvatila. Tuga ne nestaje, samo naucis da zivis sa njom.
 

Back
Top