....uvek smo mi - mi , od trenutka kad oslobodimo , otkopamo sebe , kad se samorodimo....tad se i pamćenje intezivira , pa i spoznaja....počinjemo brže da učimo , a starimo , starimo....mislim da je jedna od lošijih stvari što učenjem ponekad se utopimo u idealizaciju.....i sve što više učimo , sve više znamo , većma nam naš model čoveka postaje idealniji - onaj model kome samoizgradnjom težimo....taj naš idealni zamišljeni vitez kome se teži , postaje nam neostvariv i pretvara se u noćnu moru....i sve što više starimo , mora postaje veća.....tad zaključujemo da se ne menjamo...ponekad umislimo da nazadujemo....
...no stvari sasvim drugačije stoje....to nezadovoljstvo sa svojim uvrenjem da se ne menjamu , veliki je znak promena...strašno velike promene su nastale u nama....ponekad su i bile bolne,,,,zapravo u starom telu i staroj duši njegovoj , u pamćenju kao kakvoj materici , rođen je samosvestan čovek , porpuno nov - evoluiran....nezgodacija je što taj čova ima pamćenje i totalnu vezu sa svojim tvorcem ( kako biološku , tako i duhovno - svaku drugu)....dobra je stvar što je u boljitku nadrastao svog tvorca - sebe sama ; mislim bolji je od njega u duhovnom pogledu , ali lošiji u biološkom pogledu.....telo je izarčeno - to je loša stvar....
...otuda , zbog te činjenice ( da smo s'vremenom duhovno bolji , a telesno lošiji ), ona izreka : nema dva dobra u ovom sveti i u ovom životu !