Gubitak moći

Noći su tajne
skrivaju od oka
razgolićeni dan
pod crnim plaštom
igraju se maštom
groteske maske
pružaju ruke
razljapljene čeljusti
belih očnjaka
palacaju jezikom
nerazumljivi glasovi
tišinu remete
zvukom nepostojnim
opiru se istine
vladavini ništavila
pritiskom na prekidač
svetlo se raspline
i noć gubi svoju moć.
 
Setila sam se dok sam bila dete ono onako pravo i naivno, u toj nocnoj tišini cula sam svašta, ta "buka" je u meni izazivala veliki strah. A sada vidim kako se ovi maleni plaše mraka, klkinem na prekidac i strah im pobegne :) A opet i ovo sve što se događa na svetskoj sceni, meni lici na mrak ;) zamislih kako bi bilo lepo upaliti svetlo i sve postaviti na svoje mesto...
Ma znam da noc može biti meka i topla ko perjani jorgan :)
ma nije šala ;) noc je noc...
Odoh da pajkim, laku noc :zima::heart::ponoc:
 
Razumem šta si napisala, samo okrenuh malo :lol: Noć kao tama ume strašiti i male i velike. Malima je dovoljno upaliti svetlo, ali, plašim se da velikima ni ono ne pomaže
Za lep san, jedan mali, vanserijiski čovek i njegovo prelepo izvođenje uz koje sam plakala, za moju nežnu, razmišljajuću, vanserijsku prijateljicu :heart:


laka ti noć :heart:
 
Koliko je veliko klupko života koje oseća duša pesnika u satima smiraja?...., koliko i kakva bića vidi oko pesnika u senci mraka?....., koliko živih zvukova čuje nadareno uho u nemoj tišini sobe?.... i dok druga srca snuju svoj nemirni san, srce pesnika drhti u misteriji tame i ništavila i čeka čas rađanja duple svetlosti, koja u trenu ozari i preplašeno srce i sam život. :heart:
 
..lijepo je ova oda noci
a,
narocito molba njenom brzom
odhodu
i ako je noc tajna
koja ne moze naci mjesto u istinama
koje pjesnik trazi
...nema tame
nema svijetlosti
postoji li...ili,-ne...:bye:
 
...noću , ljudska duša , sama ostaje sa svojim strahovima - reklo bi se bespomoćna pred tom silom zamišljanja , umišljanja i neznanja.....beznađe u kome se ne vidi put kojim krenuti.....
...no kad čovek skonta , da je dan izvor svih njegovih problema , jer ne samo on , nego svi su aktivni pa i njegovi protivnici , suparnici , neprijatelji i njihovi lovci - tad čovek noć vidi kao svoje utočište , spas koji omogućuje predah , promišljanje , razotkrivanje i saznavanje , naoružavanje za sutrašnji nastavak životne borbe....
...ovo o pribiranju moći preko noći , otkrio sam kao dete....naime , sve teške matematičke probleme ( a volep sam njih da rešavam , naročito iz one zbirke matematičkih zadataka , koju sam kupovao umesto onih divnih malih novina ) , ostavljao sam za noć - kad se sve oko mene smiri i utihne ; kad nosioci mojih problema , mnogih , postanu pasivni i zaspu...

....veliki deo naših problema aktivan je i aktuelan samo kad su aktivni neki ljudi.....zato je Staljin govorio : "nema čoveka , nemaš problema"....surova stvar , ali tačna....naročito kad nosioci problema nameću svoju silu vlastoljubivosti - kas mo žetve koje se love , kad smo lovina...
...u ovom smislu noć dođe kao utočište - spasenje !
 
Soradze;bt284193:
Koliko je veliko klupko života koje oseća duša pesnika u satima smiraja?...., koliko i kakva bića vidi oko pesnika u senci mraka?....., koliko živih zvukova čuje nadareno uho u nemoj tišini sobe?.... i dok druga srca snuju svoj nemirni san, srce pesnika drhti u misteriji tame i ništavila i čeka čas rađanja duple svetlosti, koja u trenu ozari i preplašeno srce i sam život. :heart:
Noc, kao inspiracija i realizacija dnevnih razmišljanja. Sve je tu ali nevidljivo tek uho upija nestvarne zvuke oblikuje ih mašta i eto pesme :)
Hvala na lepom komentaru :zpozdrav2:
 
123loncar;bt284198:
...noću , ljudska duša , sama ostaje sa svojim strahovima - reklo bi se bespomoćna pred tom silom zamišljanja , umišljanja i neznanja.....beznađe u kome se ne vidi put kojim krenuti.....
...no kad čovek skonta , da je dan izvor svih njegovih problema , jer ne samo on , nego svi su aktivni pa i njegovi protivnici , suparnici , neprijatelji i njihovi lovci - tad čovek noć vidi kao svoje utočište , spas koji omogućuje predah , promišljanje , razotkrivanje i saznavanje , naoružavanje za sutrašnji nastavak životne borbe....
...ovo o pribiranju moći preko noći , otkrio sam kao dete....naime , sve teške matematičke probleme ( a volep sam njih da rešavam , naročito iz one zbirke matematičkih zadataka , koju sam kupovao umesto onih divnih malih novina ) , ostavljao sam za noć - kad se sve oko mene smiri i utihne ; kad nosioci mojih problema , mnogih , postanu pasivni i zaspu...

....veliki deo naših problema aktivan je i aktuelan samo kad su aktivni neki ljudi.....zato je Staljin govorio : "nema čoveka , nemaš problema"....surova stvar , ali tačna....naročito kad nosioci problema nameću svoju silu vlastoljubivosti - kas mo žetve koje se love , kad smo lovina...
...u ovom smislu noć dođe kao utočište - spasenje !
Noc je prilika da se razmišlja o svemu što u toku dana nismo u prilici zbog raznih ometanja. Mnogo puta sam u snu došla do rešenja nekih problema ali tek ona prva jutarnja misao bi dala pravi smisao. Noc i odmor koji ona donosi selekcijom bitnog od nebitnog cini da dan bude koristan. Mada nije to baš uvek tako, ume ona i da pritisne, izmori ali sve ime svoje razloge. Da nije tako mnogih pesama i mnoga umetnicka dela ne bi imala priliku da se ostvare.
:zpozdrav2:
 

LJILJA MMM

Razumem šta si napisala, samo okrenuh malo Noć kao tama ume strašiti i male i velike. Malima je dovoljno upaliti svetlo, ali, plašim se da velikima ni ono ne pomaže
Za lep san, jedan mali, vanserijiski čovek i njegovo prelepo izvođenje uz koje sam plakala, za moju nežnu, razmišljajuću, vanserijsku prijateljicu


He... vanserijski... mali veliki Ljudi :)
 
...noću , ljudska duša , sama ostaje sa svojim strahovima - reklo bi se bespomoćna pred tom silom zamišljanja , umišljanja i neznanja.....beznađe u kome se ne vidi put kojim krenuti...
Ali zato se dobro vidi put kojim smo prošli i kakvi smo bili i sve to obiljem slika ilustrovano ali najgore u svemu tome je saznanje da ćemo takvi i ostati,jer...to smo mi i ne možemo se promeniti:zskace:
 
zxy;bt284210:
...noću , ljudska duša , sama ostaje sa svojim strahovima - reklo bi se bespomoćna pred tom silom zamišljanja , umišljanja i neznanja.....beznađe u kome se ne vidi put kojim krenuti...
Ali zato se dobro vidi put kojim smo prošli i kakvi smo bili i sve to obiljem slika ilustrovano ali najgore u svemu tome je saznanje da ćemo takvi i ostati,jer...to smo mi i ne možemo se promeniti:zskace:
Takve nas majka rodi :zskace:z;)
 
....uvek smo mi - mi , od trenutka kad oslobodimo , otkopamo sebe , kad se samorodimo....tad se i pamćenje intezivira , pa i spoznaja....počinjemo brže da učimo , a starimo , starimo....mislim da je jedna od lošijih stvari što učenjem ponekad se utopimo u idealizaciju.....i sve što više učimo , sve više znamo , većma nam naš model čoveka postaje idealniji - onaj model kome samoizgradnjom težimo....taj naš idealni zamišljeni vitez kome se teži , postaje nam neostvariv i pretvara se u noćnu moru....i sve što više starimo , mora postaje veća.....tad zaključujemo da se ne menjamo...ponekad umislimo da nazadujemo....
...no stvari sasvim drugačije stoje....to nezadovoljstvo sa svojim uvrenjem da se ne menjamu , veliki je znak promena...strašno velike promene su nastale u nama....ponekad su i bile bolne,,,,zapravo u starom telu i staroj duši njegovoj , u pamćenju kao kakvoj materici , rođen je samosvestan čovek , porpuno nov - evoluiran....nezgodacija je što taj čova ima pamćenje i totalnu vezu sa svojim tvorcem ( kako biološku , tako i duhovno - svaku drugu)....dobra je stvar što je u boljitku nadrastao svog tvorca - sebe sama ; mislim bolji je od njega u duhovnom pogledu , ali lošiji u biološkom pogledu.....telo je izarčeno - to je loša stvar....

...otuda , zbog te činjenice ( da smo s'vremenom duhovno bolji , a telesno lošiji ), ona izreka : nema dva dobra u ovom sveti i u ovom životu !
 
123loncar;bt284212:
....uvek smo mi - mi , od trenutka kad oslobodimo , otkopamo sebe , kad se samorodimo....tad se i pamćenje intezivira , pa i spoznaja....počinjemo brže da učimo , a starimo , starimo....mislim da je jedna od lošijih stvari što učenjem ponekad se utopimo u idealizaciju.....i sve što više učimo , sve više znamo , većma nam naš model čoveka postaje idealniji - onaj model kome samoizgradnjom težimo....taj naš idealni zamišljeni vitez kome se teži , postaje nam neostvariv i pretvara se u noćnu moru....i sve što više starimo , mora postaje veća.....tad zaključujemo da se ne menjamo...ponekad umislimo da nazadujemo....
...no stvari sasvim drugačije stoje....to nezadovoljstvo sa svojim uvrenjem da se ne menjamu , veliki je znak promena...strašno velike promene su nastale u nama....ponekad su i bile bolne,,,,zapravo u starom telu i staroj duši njegovoj , u pamćenju kao kakvoj materici , rođen je samosvestan čovek , porpuno nov - evoluiran....nezgodacija je što taj čova ima pamćenje i totalnu vezu sa svojim tvorcem ( kako biološku , tako i duhovno - svaku drugu)....dobra je stvar što je u boljitku nadrastao svog tvorca - sebe sama ; mislim bolji je od njega u duhovnom pogledu , ali lošiji u biološkom pogledu.....telo je izarčeno - to je loša stvar....

...otuda , zbog te činjenice ( da smo s'vremenom duhovno bolji , a telesno lošiji ), ona izreka : nema dva dobra u ovom sveti i u ovom životu !
Rađamo se i umiremo, ono što jesmo je u tom, da kažem sendvicu, život. Mada licno mislim da smo ono što ostaje za nama, onaj trag secanja.
 

Back
Top