- Poruka
- 388.452
Još pre dvadeset dana susedi su joj doneli tu crnu vest, u koju ona nikako nije mogla verovati. Kaludrani su bili u gradu jedne subote i na trgu saznali od čudno zadovoljnih Arnauta da se njen muž, a njihov seljanin Miloje Krasić poturčio. Lepo, istinski, kako su inoverci nadugo n naširoko pričali, otišao kod kadije, dao pred svedocima izjavu da se odriče od svoje slabe i hoće jaku tursku veru, pa se u petak pre podne uz bubnjeve i zurle, uz veliko tursko veselje i radovanje, poturčio. Tome najpre ni Kaludrani nisu verovali. Pobogu. zar može Kolašinac verom okrenuti? Zar može pomazan čovek preći u tursku veru? Kad se zna da se taj znak hrišćanski ni kroz vekove ne može sa čela izbrisati? Kad je stari prota uveravao na jednom saboru u Dubokom Potoku da to osvećeno mazivo prodire kroz kožu i na samoj čeonoj kosti urezuje Hristov pečat kao na poskurniku, te da se i na onom svetu zna ko je ovamo u čijem Toru bio, pa turčio se ili šokčio koliko mu god drago?...
Ali su i ti prosti seljaci koji ovako naivno mišljahu brzo svojim očima uverili se da je istina što su ludi na trgu pričali. Na svoje strahotno zaprepašćenje poznali su svojega suseda Miloja Krasića u ogromnoj gomili Turaka koja je išla po gradu. Opet sa bubnjevima i urešenim Ciganima, ta litija vodila je prebledela Miloja od kuće do Kuće, od trgovine do druge, da se Turci obraduju svojoj prinovi, svojem novom bratu Turčinu, i da ga daruju. Ko novcem, ko čohom, a ko opet kavom i šećerom. Da mu bude medeniji novi život, da bi izišao iz rajetinske rđe i da bi mu se još na prvim koracima usladilo turkovanje, čoveče... Obukli ga u, Srbinu, smešnu odoru, u nekakve polovne crvene šalvare, mintan od basme n veoma iznošenu đečermu staroga kroja. Na noge mu nazuli nove crvene jemenije, a na glavu natukli fes sa bednom čalmicom i još smešnijom kićankom od zelene nepredene svile. Bože, smešan i bedan se učinio seljacima njihov Miloje onako prerušen. Do juče naočit seljak, postao po njihovu računu ajmana za poćak, pravi ciganski ceribaša: e, zakleli bi se oni na sve četvero časnih posta da i ceribaš ozbiljnije stoji na derviškom ćulavu onaj krajičak lisičjega repa no njihovu tužnom Miloju ona smešna ugužvana zelena kićančica!..
Kad su sve to videli, od jada im preseo i Trg i trgovanje. Grad im se u pakao pretvorio a po obrazu blato ošinulo, te jedan mimo drugoga pojurili gore ka Kaludri. Sve do svojega sela nisu od bruke smeli nikome ništa reći. A posle, održavši zbor, pošli Milojevoj kući i izvestili njegovu ženu Bogdanu.
– Ne može to biti ovoga svijeta, sinjoj kukavici! – zavapila ona i skamenila se na mestu.
– Može... ti da si zdravo i to dijete pokraj tebe!... Može, Bogdana, na veliku sramotu našu. Viđeli smo svojim očima... I za ime smo čuli: od juče ti je on zlosrećnik ne više Miloje, no Mustafa, sin Muhamedov... Ti da si zdravo!...
Novi Turčin nikako nije dolazio svojoj kući u selo. Turci su ga neprestano držali u gradu, gostili i darivali, hrabrili i utvrđivali u novoj veri. Ali od te subote ravno do druge, Bogdana je svako jutro izlazila na pomol iza kuće I u glas naricala sa svojom srećom, za svojim domaćinom. Cvilili i drvo i kamen. A prve nedelje, pomislila na svoje dete, uzela ga za ruku i sišla u Duboki Potok. Tamo se u starinskoj crkvici pomolila Bogu i svecima i za njega i za svoj razum: ispod sudbine nema se kud – bilo bi grđe da uzme goru...
Toga opet, dvadesetoga večera po Milojevu turčenju, Bogdana bejaše ostala sama sa sinčićem u kući. Susedi su već računali da joj je bol malo oduminuo i da je mogu ostaviti samu. Uostalom, kuća joj je bila nasred sela, sasvim uz druge bliskih rođaka njenog muža. Skromna planinska krivača, pokrivena slamom do zemlje i ograđena plotom, bez ijednoga prozora. Pri otškrinutim vratima, kao što to svi po selu čine dok ne legnu, Bogdana je nešto radila oko naćava, koliko da zabašuri i sebe i svoje dete da je ne zapitkuje kad će mu otac doći. Čekala je tako da mu se pridrema i da zatraži da ga vodi u hižinu kraj kuće i položi u nemeku seljačku postelju. Napolju nastala tiha i topla letnja noć, a selo se već smirilo od žurbe i žagora. Dok njeno dete iskraj ognja iznenadno i izbezumljeno ne vrisnu
– Turčin!.. Ne daj, dado!.. Turčin!..
Na detinju vrisku Bogdana se plahovito prenu i spazi nadno kuće, nedaleko od vrata, svojega muža. Zbunio ga sinovljev poklič i stao ukočeno kao stup. Ni da korakne napred, ni da izrekne kakvu reč. A nauman je bio da uđe odvažno, da prvim svojim držanjem osvoji svoju domaćicu i Spase sebe od njenih prekora. Preko ruke je držao velike kosturne bisage, pune raznih darova, čime je mislio da zbuni i ženu i zavara dete. Da mu se obraduje, da ga primi i da mu lakše bude. Još uz put je slagao reči za prve pozdravne rečenice svojem ognjištu i svojoj porodici kako to novi negov zakon propisuje. Neće se glasnuti ispred kuće, neće s Praga naturiti božju pomoć, no kad bude ušao unutra, kad ga spaze, jedro će izgovoriti: „Selam aleć Turcima, a pomozi Bog raji!“... Međutim, rodni prag bio je jači od nove zapovesti. Snaga mu se ončas nekako u kamen pretvorila, a usta zavezala kao od najveće strave. Prebledeo, smutio se, te mu još smešnije došle i šalvare i bedna čalmica oko glave. Nikad Bogdana nije mogla ni sanjati da je njen Miloje postao tako bedan Mustafa, ne silni novi Turčin, no onaj pravi pravcati Mustafa Ciganin koji po Kolašinu prodaje kotarice i prosi...
Premerivši ga još jednom od jemenija do smešne kićanke, Bogdana pisnu kao guja, potrča te zakloni snagom svoje dete i ščepa iz ognjišta veliki žeg:
– Kuku, zaista Turčin!... Zaista Mustava i niko njegov!
– Bogdana!... Ne stravljuj to dijete! – promuca Miloje drhtavim glasom, a meko i nekako svojski.
– Napolje iz kuće, Ciganine crni! Nadvor i ne plaši mi dijete! – kriknu ona ponovo i podiže put njega ožeg. Bejaše kao lavica odlučila da mu se, baci sa tim jedinim oružjem u ruci dokle jedno od njih dvoje ne padne mrtvo.
No on, čisto i ne shvatajući kakva mu opasnost preti, iznemoglo koraknu na prekladu, spusti teške bisage, dohvati jednu stoličicu, starački se spusti na nju, i duboko, tužno dahnu. Pa zbunjeno i bolećivo pogleda na dete, potom na ženu. Tup izraz bespomoćnosti obli mu lice kao svakom komu je svejedno što će sa njim da urade.
– Pričekaj, Bogdana, ima za to vremena – promuca tiho i svojski. Smiri se... Došao ti je u kuću gost... Dobro, gost... Ne domaćin, ne Mustafa, no đavo iz Kudrinja... Ali gost... Radi ovoga praga i đeteta!... Pričekaj... Zatvori vrata... Razgovorićemo... Daj mi da pogledam svoje dijete!
– Kuku meni, što nas ovako ojadi! – još jedanput huknu nesretna žena, pa spusti ožeg i presečena u snazi priđe te zatvori vrata.
Ali su i ti prosti seljaci koji ovako naivno mišljahu brzo svojim očima uverili se da je istina što su ludi na trgu pričali. Na svoje strahotno zaprepašćenje poznali su svojega suseda Miloja Krasića u ogromnoj gomili Turaka koja je išla po gradu. Opet sa bubnjevima i urešenim Ciganima, ta litija vodila je prebledela Miloja od kuće do Kuće, od trgovine do druge, da se Turci obraduju svojoj prinovi, svojem novom bratu Turčinu, i da ga daruju. Ko novcem, ko čohom, a ko opet kavom i šećerom. Da mu bude medeniji novi život, da bi izišao iz rajetinske rđe i da bi mu se još na prvim koracima usladilo turkovanje, čoveče... Obukli ga u, Srbinu, smešnu odoru, u nekakve polovne crvene šalvare, mintan od basme n veoma iznošenu đečermu staroga kroja. Na noge mu nazuli nove crvene jemenije, a na glavu natukli fes sa bednom čalmicom i još smešnijom kićankom od zelene nepredene svile. Bože, smešan i bedan se učinio seljacima njihov Miloje onako prerušen. Do juče naočit seljak, postao po njihovu računu ajmana za poćak, pravi ciganski ceribaša: e, zakleli bi se oni na sve četvero časnih posta da i ceribaš ozbiljnije stoji na derviškom ćulavu onaj krajičak lisičjega repa no njihovu tužnom Miloju ona smešna ugužvana zelena kićančica!..
Kad su sve to videli, od jada im preseo i Trg i trgovanje. Grad im se u pakao pretvorio a po obrazu blato ošinulo, te jedan mimo drugoga pojurili gore ka Kaludri. Sve do svojega sela nisu od bruke smeli nikome ništa reći. A posle, održavši zbor, pošli Milojevoj kući i izvestili njegovu ženu Bogdanu.
– Ne može to biti ovoga svijeta, sinjoj kukavici! – zavapila ona i skamenila se na mestu.
– Može... ti da si zdravo i to dijete pokraj tebe!... Može, Bogdana, na veliku sramotu našu. Viđeli smo svojim očima... I za ime smo čuli: od juče ti je on zlosrećnik ne više Miloje, no Mustafa, sin Muhamedov... Ti da si zdravo!...
Novi Turčin nikako nije dolazio svojoj kući u selo. Turci su ga neprestano držali u gradu, gostili i darivali, hrabrili i utvrđivali u novoj veri. Ali od te subote ravno do druge, Bogdana je svako jutro izlazila na pomol iza kuće I u glas naricala sa svojom srećom, za svojim domaćinom. Cvilili i drvo i kamen. A prve nedelje, pomislila na svoje dete, uzela ga za ruku i sišla u Duboki Potok. Tamo se u starinskoj crkvici pomolila Bogu i svecima i za njega i za svoj razum: ispod sudbine nema se kud – bilo bi grđe da uzme goru...
Toga opet, dvadesetoga večera po Milojevu turčenju, Bogdana bejaše ostala sama sa sinčićem u kući. Susedi su već računali da joj je bol malo oduminuo i da je mogu ostaviti samu. Uostalom, kuća joj je bila nasred sela, sasvim uz druge bliskih rođaka njenog muža. Skromna planinska krivača, pokrivena slamom do zemlje i ograđena plotom, bez ijednoga prozora. Pri otškrinutim vratima, kao što to svi po selu čine dok ne legnu, Bogdana je nešto radila oko naćava, koliko da zabašuri i sebe i svoje dete da je ne zapitkuje kad će mu otac doći. Čekala je tako da mu se pridrema i da zatraži da ga vodi u hižinu kraj kuće i položi u nemeku seljačku postelju. Napolju nastala tiha i topla letnja noć, a selo se već smirilo od žurbe i žagora. Dok njeno dete iskraj ognja iznenadno i izbezumljeno ne vrisnu
– Turčin!.. Ne daj, dado!.. Turčin!..
Na detinju vrisku Bogdana se plahovito prenu i spazi nadno kuće, nedaleko od vrata, svojega muža. Zbunio ga sinovljev poklič i stao ukočeno kao stup. Ni da korakne napred, ni da izrekne kakvu reč. A nauman je bio da uđe odvažno, da prvim svojim držanjem osvoji svoju domaćicu i Spase sebe od njenih prekora. Preko ruke je držao velike kosturne bisage, pune raznih darova, čime je mislio da zbuni i ženu i zavara dete. Da mu se obraduje, da ga primi i da mu lakše bude. Još uz put je slagao reči za prve pozdravne rečenice svojem ognjištu i svojoj porodici kako to novi negov zakon propisuje. Neće se glasnuti ispred kuće, neće s Praga naturiti božju pomoć, no kad bude ušao unutra, kad ga spaze, jedro će izgovoriti: „Selam aleć Turcima, a pomozi Bog raji!“... Međutim, rodni prag bio je jači od nove zapovesti. Snaga mu se ončas nekako u kamen pretvorila, a usta zavezala kao od najveće strave. Prebledeo, smutio se, te mu još smešnije došle i šalvare i bedna čalmica oko glave. Nikad Bogdana nije mogla ni sanjati da je njen Miloje postao tako bedan Mustafa, ne silni novi Turčin, no onaj pravi pravcati Mustafa Ciganin koji po Kolašinu prodaje kotarice i prosi...
Premerivši ga još jednom od jemenija do smešne kićanke, Bogdana pisnu kao guja, potrča te zakloni snagom svoje dete i ščepa iz ognjišta veliki žeg:
– Kuku, zaista Turčin!... Zaista Mustava i niko njegov!
– Bogdana!... Ne stravljuj to dijete! – promuca Miloje drhtavim glasom, a meko i nekako svojski.
– Napolje iz kuće, Ciganine crni! Nadvor i ne plaši mi dijete! – kriknu ona ponovo i podiže put njega ožeg. Bejaše kao lavica odlučila da mu se, baci sa tim jedinim oružjem u ruci dokle jedno od njih dvoje ne padne mrtvo.
No on, čisto i ne shvatajući kakva mu opasnost preti, iznemoglo koraknu na prekladu, spusti teške bisage, dohvati jednu stoličicu, starački se spusti na nju, i duboko, tužno dahnu. Pa zbunjeno i bolećivo pogleda na dete, potom na ženu. Tup izraz bespomoćnosti obli mu lice kao svakom komu je svejedno što će sa njim da urade.
– Pričekaj, Bogdana, ima za to vremena – promuca tiho i svojski. Smiri se... Došao ti je u kuću gost... Dobro, gost... Ne domaćin, ne Mustafa, no đavo iz Kudrinja... Ali gost... Radi ovoga praga i đeteta!... Pričekaj... Zatvori vrata... Razgovorićemo... Daj mi da pogledam svoje dijete!
– Kuku meni, što nas ovako ojadi! – još jedanput huknu nesretna žena, pa spusti ožeg i presečena u snazi priđe te zatvori vrata.